VIRTUELNI SUD ZLOČINIMA NACIONALIZMA

Sudbina Jugoslavije, zemlje koja je svim svojim narodima bila majka, iako su se oni prema njoj odnosili kao prema maćehi, još uvijek je predmet mnogih rasprava, kako u zemljama nastalim na njenim temeljima, tako i u međunarodnim krugovima. Događaje koji leže iza nas teško je shvatiti i stanovnicima ovog podneblja, a kamoli onima, koji su prije ratnih sukoba o Jugoslaviji razmišljali kao i o svakoj drugoj zemlji na svijetu – turistički, geografski, kulturno, sportski... U tom kontekstu je uvijek posebno interesantno razgovarati i pokušati predstaviti međusobne odnose naizgled različitih, a u biti potpuno jednakih naroda sa tih područja, naroda čije su osnovne karakteristike identičan mentalitet i karakter, zajednička usko povezana istorija, isti ili sličan jezik, iste želje i veoma slični običaji i tradicije, kulturne i moralno-etičke vrijednosti. Isprepletenost navedenih svojstava je nešto što je krasilo jugoslovensku zajednicu i nije joj bilo smetnja u dugogodišnjem razvoju svih njenih društvenih i privrednih segmenata. To je predstavljalo smetnju samo nazadnom i ograničenom nacionalnom i nacionalističkom jednoumlju, nerazumijevanju internacionalne, a sa time i naše, jugoslovenske izmiješanosti, otvorenosti, prilagodljivosti i sposobnosti prihvaćanja novog i drugačijeg.

Danas se o Jugoslaviji govori kao o nečemu negativnom, lošem, kao o nečemu što je potrebno što prije zaboraviti i potpuno izbrisati iz istorije, iz knjiga, iz sjećanja. Neskrivena želja nacionalističkih jadnika je konkretna koliko i očigledna – sve dobro i pozitivno iz tih vremena potrebno je držati što dalje od pažnje, očiju i ušiju svih, a posebno novih, mladih generacija. Njih treba navesti da se okrenu i odreknu te i takve prošlosti. To je, međutim, nemoguće uraditi bilo kakvim političkim i zakonskim odlukama i dekretima, jer narod pamti ono što je bilo dobro. Činjenica da se taj narod i dalje sa izrazito pozitivnim osjećajima i stavovima još uvijek obraća i okreće Jugoslaviji, govori u prilog tome da je njeno mjesto u onoj fazi ljudske istorije, u kojoj se spominju veliki i izrazito pozitivni događaji – opravdano i osigurano.

Nevjerovatna i istovremeno presudna nezainteresiranost političara iz 90-ih godina prošlog stoljeća za mirnim rješenjem jugoslovenske krize eskalirala je jednim strašnim bratoubilačkim ratom, koji je mogao i morao biti izbjegnut. Nacionalizam, kao osnovno oružje u rukama pohlepnih i prema svakom drugom narodu ogromnom mržnjom nabijenih političara, prenosi se na narodne mase, koje u tim odlučujućim momentima nemaju mogućnost realnog prosuđivanja i ocjenjivanja situacije. Jedini izlaz vide u slijepom posluhu nezrelim i ovako važnom povjesnom momentu nedoraslim, izrazito nacionalno obojenim vođama. Nacionalistička epidemija zahvatila je sve jugoslovenske republike, a protivnici rata su ostali u neznatnoj manjini osuđeni na puko i bespomoćno posmatranje razvoja situacije bez ikakve realne šanse da bilo šta promijene. Nacionalistička stihija je rušila sve pred sobom ne osvrčući se na posljedice i žrtve.

Apokalipsa
Jugoslavijom su deset godina jahala i projahala 4 jahača apokalipse:

RAT - GLAD - BOLEST - SMRT

I dok su biblijski jahači apokalipse jahali na rasnim atima, ova naša 4 jahača apokalipse su jahali na kojotima, šakalima, lešinarima nacionalizma svih jugoslavenskih nacionalizama, zločinačkih nacifašističkih ekstremizama. Dok biblijsko proročanstvo najavljuje:
-         Narod će ustati na narod i kraljevstvo na kraljevstvo, i bit će gladi – (Matej 24:4-30)
-         10. I mnogi će tada otpasti od vjere, i izdavat će jedni druge i mrziti jedni druge – (svi naši nacionalizmi)
-         11. Ustat će mnogi lažni proroci i zavesti mnoge – (Milošević, Tuđman, Izetbegović, Kučan...)
-         12. Bezakonje će porasti, pa će kod većine ohladnjeti ljubav.......

Naši nacionalistički strvinari nadmašili su sva dosadašnja proročanstva – udarila su bratska plemena na bratska plemena, komšija na komšiju, susjed na susjeda, selo na selo, građanin na sugrađanina, seljak na građanina, građanin na seljaka, intelektualac na primitivca, primitivac na sve ostale, krščanin na hriščanina i muslimana, hriščanin na krščanina i muslimana, i svi međusobno svako na svakoga. Ko je tu zločinac – ruka ili mozak? Um daje nalog zločinačkoj šaki da kolje, a prije toga siluje svoju žrtvu. Proizvod uma je ideologija, a ruke djelo-nedjelo. Kakva ideologija – takvo djelo! Sudimo stoga ideologijama krvi i tla.

Sudimo glavnom zločincu ideologije krvi i tla – nacionalizmu
I dok u magnovenju danc makabra – plesa smrti – igraju zagrljeni pripadnici svih staleža i svih nacija, Danteovski pakao proključao je u svih svojih devet krugova istovremeno, na svim Jugoslavenskim prostorima, sa istim simbolima i pojavnostima zlosilja: izazivanjem spirale zla ciljanim ubojstvima ljudi svih nacija i time poticanjem starozavjetnih: „zub za zub – oko za oko“, započetog „humanog preseljenja“ – izgladnjivanja, protjerivanja, pljačke, paljevine, silovanja, klanja, nabijanja na kolac, kanibalstva, pa sve do konc-logora i masovnih likvidacija, a sve to uz sakramente i blagoslov vjerskih vođa: katoličkih, pravoslavnih, islamskih. Ideološku pripremu pada u srednjevjekovno barbarstvo izveli su oni iz devetog kruga Pakla: „Bespućem povijesne zbiljnosti" („Genocid je dozvoljen za svetost svoje nacije“) Franje Tuđmana, „Islamske deklaracije“ („Bosna treba biti država isključivo islamistička bez i Srba i Hrvata“) Alije Izetbegovića, te Memoranduma SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) koja javno sudi komunističkom jednoumlju, a tajno crta nove karte Velike Srbije od Karlobaga do Virovitice. U „Eksperimentu namjere“, znanstvenom prikazu sveprisutne povezanosti i komunikacije u prirodi na svim razinama materije – od subatomskih, kvantnih čestica do makro struktura – informacije se momentalno šire i na njih  se obrambeno reagira, pokazala se i dokazala i u slučaju našeg nacionalističko-vjersko-ideološkog građanskog rata: Svi su sve znali o svima, svi su znali namjere svih, svi su bili svjesni imperijalnih ciljeva druge strane, pa su se preventivno i svi pripremali i odlučili na svoju taktiku: napad je najbolja obrana.

Uzročno-posljedičnim automatizmom, kauzalingom, na svaki postupak nasilja na jednoj strani i u jednoj sredini reagiralo se trostrukom osvetom na drugoj strani i sredini:
-         Na nezakonite i vanustavne referendume o osamostaljenju Slovenije i Hrvatske, na kraju i središnje republike B-H, reagirala je JNA u tom momentu već jednonacionalna-srpska, jer su je pripadnici drugih naroda uglavnom već izdali i napustili. Ovakva JNA idealno je odgovarala i povampirenom velikosrpskom nacionalizmu.
-         Na prve znakove ustaštva i prizivanja NDH, (Tuđman otvoreno u svojim govorima) pokreće se građanski neposluh Srba u Hrvatskoj, a četništvo u Srbiji i B-H.
-         Na prve zločine nad Srbima u Hrvatskoj koji su pokrenuti cirkularnim pismom ministra obrane Hrvatske Gojka Šuška primjenom prokušanih metoda CIA-e o vođenju specijalnog psihološkog rata destabilizacijom teritorija putem ubojstava nevinih građana: Gospić, Petrinja, Vukovar, Osijek, Zagreb, Pakračka Poljana (jedino se Split nije odazvao ovom zločinačkom Šušak-Tuđmanovskom pozivu osim zločina u Lori), pokrenuta je JNA prema zapadnim granicama.

Zapad, onaj kapitalistički i sam zbunjen, jer je već postigao svoj glavni cilj-rušenje socijalizma u najuspješnijoj socijalističkoj zemlji, vuče pogrešne poteze paušalnim priznavanjem „osamostaljenih“ federalnih jedinica. I kad je to priznanje brzopleto dato Bosni i Hercegovini, centralnoj obrambenoj karici Jugoslavije – maloj Jugoslaviji – državi sa najviše miješanih brakova i Jugoslavena, i to od samog Pape, prvosveštenika katoličkog klera, Crkve koja je bila u konkordatu sa fašistom Musolinijem i sotonističim žrecom tajne organizacije Tule, Hitlerom, kreatorom holokausta, nastaje košmar beščašća malo viđenog ikada i igdje.

Kontrarevolucija

Razorna snaga nacionalnih podvojenosti:
Istovremeno sa hrvatskim akcijama specijalnog psihološkog rata dešavao se i srpski i bosansko-hercegovački zločinački slijed uvijek u međusobnom kauzalingu:
-         ubojstvo čelnog svata barjaktara srpske svadbene povorke na sarajevskoj čaršiji ispred pravoslavne crkve u izvedbi „slavnog“ sarajevskog zločinca Čele,
-         besramna likvidacija golobradih ročnika JNA pri mirnom povlačenju sa Skenderije, /serija BBC-a Smrt Jugoslavije/,
-         likvidacija ročnika pri povlačenju 15 maja u Tuzli,
-         osveta srpske vojske istom mjerom 2 godine kasnije - srpski snajperisti masovne ubojice djece, žena i ljudi svih dobi u Sarajevu,
-         urbicid 3-godišnjim granatiranjem i opsadom Sarajeva u potpunom okruženju u uvjetima bez vode, hrane i energenata sa rezultatom od preko 10.000 mrtvih,
-         miniranje kasarni JNA u Mostaru, miniranje Saborne Pravoslavne crkve u Mostaru,
-         revanš kulturocidom - rušenjem Ferhadije i mnogih džamija i katoličkih crkava a onda i spomenika NOB-a - dokaz kontrarevolucije,
-         urbicid Dubrovnika i Mostara /rušenje mostarskog mosta/,
-         masovne likvidacije mirnih građana muslimana Bijeljine od strane Arkana i paravojnih četničkih formacija,
-         vađenje i likvidacije mirnih putnika na autobusnim linijama,
-         rast nasilja stvaranjem sabirnih koncentracionih logora na sve tri strane sa mučenjima svih vrsta i nebrojeni slijed zločina na svim stranama.

Početak kraja najavljen je uvertirom muslimanskih zločina nad Srbima na Bratuncu i posljedičnim konačnim fortisimom Srebreničkog krešenda sa 8.000 ubijenih Muslimana – osveta za Kosovo i cara Lazara koji su uvijek i u svim slučajevima u uzročno-posljedičnoj vezi. Zločinima je doprinjelo i formiranje kažnjeničkih formacija i uvoz mudžahedina, koji dinamiziraju zločine unoseći islamsko-fundamentalističke karakteristike likvidacija, edukacijom ubica, sa završnim ispitom za kvalifikaciju ubojice - oglednim klanjem i odsjecanjem glave srpskom ili hrvatskom zarobljeniku, a može i slučajnom namjerniku-inovjercu.
Ovaj martirij više nije mogla podnijeti ni međunarodna zajednica, pa ga je naprasno prekinula Dytonom, zatvorila vrhovne političke "idiote" sve dok se nisu dogovorili prislinim mirom koji još uvijek drži, nakon toliko godina „mira“ u ponižavajućim odnosima, rastrganu Bosnu pod protektoratom iz vana.

Vremenski slijed
Vremenski redoslijed pojedinačnih zločinačkih radnji u međuovisnom kauzalingu proučiti će Haški tribunal, ali ono što Hagu nikada neće biti dovoljno jasno to su finese i dublja pozadina i suština međunacionalnih sukoba svih naših nacionalizama. Pored osveta za nasilja i zločine iz prethodnih ratova, buna i ustanaka, /Škabrnja-Srebrenica-Lovinac/ ti odnosi mogu se svesti pod jedinstven odnos vjekovnog Srpsko-Hrvatskog kainovskog sindroma. Zla sudbina toga sindroma je što je on vječan, još od Adama i Eve, metaforičkih prvih ljudi, pa do danas, i u buduće.

Digresija, snaga zajedništva
Ovaj vječni bratoubilački sindrom istovremeno se prevazilazio ljubavlju, bračnim povezivanjem zaljubljenih mladih svih naših naroda, nacija i vjera, decenijskim i vjekovnim prožimanjem miješanim brakovima i obiteljima u svim kombinacijama naše izmiješanosti, te prelaskom u viši nivo svijesti i nacionalnog osjećaja zajedništva svih sa svima, kao onim neutralizirajućim faktorom uvijek potencijalnog sukoba, ljubavlju prema bližnjem kojim se nasilnički geni jednostrano njegovanog i fetišiziranog gena samo jednog roditelja, u fikciji čiste nacije svoga plemena i vjerskog fanatizma jedino ispravne moje vjere, prelazio u novi širi osjećaj pripadnosti široj Zajednici što je najbolje izraženo sažeto porukom i parolom BRATSTVA I JEDINSTVA.
Ovaj proces već je jednom sazrio i doveo do dosada najvećeg svojeg rezultata i pobjede kroz NOB, a završen državnom zajednicom Jugoslavijom – SFRJ – i nacionalnim osjećajem jugoslavenstva. Ali, u ime ravnopravnosti svih naroda u zajednici Jugoslaviji taj osjećaj je potiskivan, gušen, ponižavan, odbačen u korpu OSTALO pri popisima stanovništva.

Odgovornost za građanski rat
U kolikom su beščašću a time i odgovornosti bili političari mogu poslužiti samo neki primjeri zakulisnih igara i izigravanja svih dogovora i stalnog maskiranja skrivenih namjera:
-         jedini integrirajući faktor SFRJ – Savez komunista i samoupravni društveno-ekonomski sistem, odlaskom velikana Tita naglo klize ka krizi. Ovim negativnim tokovima pridružuju se svi revanšisti, gubitnici 2. svjetskog rata koji pripremaju kontrarevoluciju potpomaganu obavještajnim službama koje pripremaju globalni napad na socijalistički blok s krajnjim ciljem prema destrukciji SSSR-a.
-         1985. godine memorandum SANU tajno priprema nove zemljovidne karte kao reakciju na pripremanu secesiju Hrvatske još od 1971. od čega hrvatski nacionalisti nikada nisu odustali.
-         svi znaju namjere druge strane.
-         Milošević 1989. samovoljno van-ustavno mijenja Ustav Srbije ukidanjem autonomija Kosova i Vojvodine, izdvaja Srbiju kao samostalnu državu obezvređujući Ustav SFRJ.
-         Milošević bezobzirno razbija jugoslavenski monetarni sistem mafijaškim upadom u platni sistem federacije i prisvajanjem kapitala iz zajedničkog centralnog trezora.
-         Milošević započinje antibirokratsku revoluciju sa prepoznatljivim ciljem rušenja legitimnih vlada ostalih Republika, a Gazimestanom najavljuje rat.

Kaos počinje, raste strah, osjećaj nesigurnosti i osjećaj nesigurne budućnosti i očekivanja najgoreg:
-         muslimanski lider Zulfikarpašić predlaže Bošnjacima potpisivanje Historijskog sporazuma Srba i Muslimana koji militantni nacionalisti SDA odbijaju.
-         Bosanske izbore 1991. dobija Cazinac Fikret Abdić-Babo, a na čelo države zasjeda Šapčanin Alija Izetbegović-lider Islamističke vizije Bosne.
-         Izigrava se prijedlog asimetrične jugoslavenske konfederacije 3+2+1.
-         Putujući politički cirkus kolektivnog predsjedništva SFRJ obilazi sve republike, a svi tajno vode svoje separatne politike.
-         Očajničko predsjedništvo SFRJ predlaže izglasavanje vanrednog stanja i samo prevagom jednog jedinog glasa bosanskog Srbina Bogića Bogićevića nadglasava se „mirna opcija“ koja rezultira žrtvama od 200.000 mrtvih, uz sve ostale štete.

Kakva bi bila vojna opcija ostaje neodgonetnuto svim analitičarima. Zadnji predsjednik SFRJ dolazi na čelo države sa namjerom da je rasturi: u hrvatskom Saboru Stipe Mesić izjavljuje: “ Ja sam svoj zadatak izvršio“. Autor knjige „Kako sam razbijao Jugoslaviju“ tri puta mijenja naslov knjige, jer valjalo je ići u Haag i svjedočiti protiv Miloševića, vjernog partnera Tuđmana sa kojim se ovaj sastao za vrijeme rata više od 40 puta. U kojem su to ratu sukobljene vođe imali toliko zajedničkih sastanaka, pregovora i dogovora? Samo u ovom ratu, a zašto? Jer je ovaj rat bio DOGOVORNI ILI DOGOVORENI RAT.
Plijen je trebala biti Bosna i Hercegovina: Polazna zabluda zapravo namjerna krivotvorina da je multi-etnička, multi-konfesionalna i multi-kulturalna mirna Bosna, nakon vjekova snošljivosti i suživota svih njenih naroda i međusobne tolerancije, neodrživa, da je umjetna tvorevina, odjednom preko noći postaje neodrživa, treba je podijeliti na jednonacionalne kantone „humanim preseljenjem - etničkim čišćenjem“. A zašto? Zato da bi se ostvarile imperijalne, teritorijalne pretenzije dvije nacionalističke države Srbije i Hrvatske, svake sa svojim figama u džepu: 
1.         figa-Velika Srbija do linije Karlobag - Karlovac-Virovitica logikom više-stoljetne Vojne Krajine koju je uspostavio još u XV st. Eugen Savojski u borbama protiv Osmanskog carstva Stvaranjem obrambenog štita Evropi – znači predziđem kršćanstva.
2.         figa-Velika Pavelićeva Hrvatska sa cijelom Bosnom do Drine, Panonijom sve do Zemuna, Dalmacijom do Boke.

Dijalektički paradoks
Ova dva agresivna u suštini nacionalistička cilja postvarenja teorije Krvi i Tla koji su se međusobno usjekla jedan u drugi kao Jing-Jang energije, i nije moguće razriješiti nacionalizmom nego jedino, i to je paradoks - zajedništvom. Ni jedna strana se neće i ne želi odreći svojih teritorijalnih pretenzija, pa dijalektičkim paradoksom negacije stvaraju novi kvalitet, a to je zajedništvo kojim svaka strana dobija ono što želi – zacrtanu teritoriju, ali u - zajednici, čime se konačno ostvaruje ona: svi Hrvati u jednoj državi, Svi Srbi u jednoj državi, svi Bosanci u jednoj državi, a ostali se neće buniti kao što se ni do sada nisu bunili. Ovaj put to zajedništvo može biti podnošljivo i snošljivo jedino jugoslavenstvom koje razdvaja i neutralizira dva sukobljena i tvrdoglava nacionalna osjećaja. Ali, ovaj odmak od teme mora sačekati, jer je tema: suđenje nacionalizmu za počinjena nedjela.

Optužba nacionalizmu
Svi do sada prikazani video dokumenti su dovoljni dokazni materijal za podizanje tužbe, zbog osnovane sumnje, da je nacionalizam na tlu Jugoslavije u svojim ekstremno naci-šovinističkim pojavnostima odgovoran za izvršenje kriminalnih i zločinačkih radnji na prostorima čitave Jugoslavije po sljedećim kvalifikacijama:
-         nelegalni i protuustavni postupci i referendumi o odcjepljenjem i osamostaljenjem njenih federalnih jedinica, tj. razbijanju Jugoslavije.
-         destrukcija Jugoslavije kao osnivača Ujedinjenih Naroda 1945. člana pobjedničke antifašističke koalicije nad fašizmom i nacizmom u Drugom svjetskom ratu.
-         zbog svih obmana, laži, povijesnih falsifikata i prevara kao uvodom u destrukciju,
-         za izdaju društveno-ekonomskog socijalističkog sistema radničkog samoupravljanja koji je započetim reformama otpočeo svoju transformaciju u demokratsko društvo tržišne i liberalne ekonomije i politički pluralizam,
-         za sve nacionalne izdaje u službi financijskog imperijalizma, a time ugrožavanja mira,
-         za izazivanje nacionalne i rasne mržnje do netrpeljivosti, progona i etničkog čišćenja,
-         za gubljenje dijela teritorije Jugoslavije - Kosova,
-         za pljačke, paljevine, otimanja tuđe imovine i protjerivanje sa svoga ognjišta,
-         za mučenja, zlostavljanja, silovanja, poniženja do potpunog gubljenja ljudskog dostojanstva,
-         za stvaranje koncentracionih logora za izgladnjivanje, mučenje i ubojstva,
-         za genocid na širim prostorima Jugoslavije i izazivanje građanskog rata,
-         za povredu pravila ratovanja po važećim međunarodnim konvencijama o ratu,
-         za smrt 200.000 ljudi svih jugoslavenskih naroda i narodnosti,
-         za uzrokovanje invaliditeta preko 1. miliona ljudi,
-         za sve materijalne štete i rušenje infrastukture i proizvodnih sistema i objekata,
-         za urbicid i kulturocid na svim prostorima Jugoslavije u pokušaju i namjeri brisanja memorije na najuspješnije tekovine državne zajednice SFRJ,
-         za miniranje i kontaminaciju poljoprivrednog zemljišta i mora,
-         za povjesni pad u srednjovjekovne feudalne društvene odnose,
-         za masovno osiromašenje, nezaposlenost i gubljenje suvereniteta,
-         za sveopšti društveni ekonomski kriminal, pljačku društvene imovine, korupciju, prodaju nacionalnih teritorija, industrije, banaka, gubitak moralno-etičkih vrijednosti,
-         za pad u vjerovničko-dužničko ropstvo prezaduženjem kod ino-banaka.

Nacionalizam po sebi, osim u vremenu nužnosti njegove historijske pojave kada je imao pozitivan predznak u homogenizaciji svoga i svojih naroda i nacija pred nekom i nečijom vanjskom opasnosti, uvijek je negativan. U pravilu, van tih povoda, uvijek je imao više negativnih nego pozitivnih vrijednosti. Nacionalizam je redovno bio protivnik univerzalnih ljudskih vrijednosti, humanizma, internacioalizma kao opasnosti od gubljenja nacionalnog identiteta, redovno je zloupotrebljavan za uske interese malih i uskih interesnih grupa koje su ga manipulacijom koristili i instrumentalizirali za svoje egoističke probitke, masovno žrtvujući živote i svojih i tuđih naroda i nacija /1. i 2. Svjetski rat/. Nacionalizam nije jugoslavenska posebnost: U svoj svojoj nakaznosti nacionalizam se iskazao u vjekovnoj globalističkoj, kolonijalno-porobljivačkoj politici:
-         Veliko-Engleskog nacionalizma kontinentalnih razmjera, 
-         Veliko-Njemačkog nacionalizma teorijom krvi i tla germanske „više“ rase, 
-         Veliko-Ruskog hegemonizma kojim drži pod sobom 1/6 teritorija zemaljske kugle, 
-         Veliko Francuskog, 
-         Veliko-Španjolskog kolonijalističkog ekspanzionizma, 
-         Japanskog kolonijalizma prema Kini,
-         ...

Krajnji ishod svih ovih nacionalizama je blokovska podjela svijeta kojeg najviše pokušava neutralizirati pokret nesvrstanih. Ovim nacionalizmima imperativno je dodati i vjersko-religijske nacionalizme:
-        judaističkog globalizma, 
-         kršćanskog agresivnog ekspanzionizma, 
-         islamskog fundamentalizma koji se razvija u terorizam džihada-svetog rata.

Vjerski nacionalizmi povećavaju sinergiju sa etničkim nacionalizmima. Religijske nacionalizme donekle neutralizira mirotvorni zen-budizam, znanost - svojom scijentističkom crkvom i ateizam-agnosticizam. Ovo sveto trojstvo zatvara ideološki „nacionalizam“ agresivni profit – kapitalizam i  humanistički socijalizam, u perspektivi komunizam, u njihovom nepomirljivom sukobu, kojem se sve uspješnije suprotstavlja i neutralizira ih ekologija. Svi ovi veliko-nacionalizmi izazvali su masovna istrebljenja dimenzija genocida, a i dan danas pljačkaju resurse zemalja trećega svijeta, držeći ih u stanju gladi, siromaštva i dužničkog ropstva i pored svih prirodnih bogatstava tih zemalja i kontinenata. Na sve opasnosti od svih naših nacionalizama, jugoslavenski narodi mogu se najuspješnije braniti i obraniti jačanjem i razvojem vlastitog nacionalnog imuniteta, razrješenjem vlastitih lokalnih nacionalizama u permanentnom višegodišnjem sukobu, novom pojavom i jačanjem svoje neutralizirajuće snage – jugoslavenstva. Pojavom novih mladih Jugoslavena.

I to je predmet ovoga razmatranja uvjetno nazvanog Virtualni sud za ratne zločine nacionalizma u Jugoslaviji.

Nacija

Definicije: Klaić hrv.riječnik 1985. Zgb. 
Nacija: lat. natio-rod, svojta, pleme, skup 
Narod: historijski formirana stabilna zajednica ljudi, nastala na bazi zajednice jezika, teritorija, ekonomskog života i psihičke konstitucije, a prožeta sviješću o zajedničkoj pripadnosti i cjelovitosti. 
Nacionalizam: prvotno: nacionalna svijest vezana s borbom mlade građanske klase protiv feudalizma i apsolutizma. 
Šovinizam: Reakcionarna politika progonjenja, istrebljivanja, ugnjetavanja drugih naroda, raspaljivanje nacionalne mržnje, propovijedanje nacionalne isključivosti. 

Rezultati osamostaljenja
U trajanju od 10 godina, od 1990 do 2.000 većina dijelova Jugoslavije živjela je upravo u znaku ove treće definicije – šovinizma – podgrijavanog i finaciranog iz vana jer se u najstrašnijem kontrapunktu harmonizirao sa zapadnim imperijlizmom u megaprojektu rušenja socijalizma. Što se desilo ne treba ponavljati.
Sadašnje stanje jugoslavenskih federalnih jedinica, prividno samostalnih „nezavisnih“ država, činjenicom ostvarenog mono-etniciteta na svim njenim prostorima - Slovenija 95% Slovenci, Hrvatska 90% Hrvati, Srbija sa Vojvodinom i Kosovom 80% Srbi, BiH 50% Bošnjaci, 10% Hrvati, 40% Srbi, ali potpuno koncetrirani u izdvojenim etnički „čistim prostorima“ svojih kantona, Crna gora 80% Crnogorci međusobno raspolučeni na prosrpsku i procrnogorsku opciju, Mekedonija 70% Makedonci 30% Albanci.
Jednom riječju takva je realizacija šovinističke rapsodije o sretnim nacionalnim i suverenim državama. 

Posljedice razbijanja Jugoslavije
Zajednička ocjena stanja u novim državama je: 
-         Totalni poremećaj u svim dimenzijama i područjima života sa strmoglavim krivuljama većine pokazatelja,
-         milionski gubitak stanovništva protjerivanjem, izbjeglištvom i iseljenjem,
-         preskupe države i državne administracije sa tri puta većim unutarnjim granicama i suvišnim carinama,
-         financijska prezaduženost svih „suverenih“ država stalnim upumpavanjem kreditnog kapitala MMF-a koji se najviše troši za budžetsku potrošnju, a ne za razvoj,
-         korupcija i mito u svim segmentima života,
-         kriminalna privatizacija i rasprodaja društvenih vrijednosti po kriteriju nacionalne i stranačke podobnosti,
-         nefunkcioniarnje pravne države,
-         prividni politički pluralizam masovnim bujanjem stranaka i lidera koji funkcioniraju kao „rogovi u vreći“,
-         masovna nezaposlenost, sve dublje osiromašenje, beznađe, pesimizam, depresivnost, i kao posljedica takvog stanja povećana suicidalnost, nasilje u obitelji i društvu, mobing među zaposlenim, gubitak radničkih prava, drastično raslojavanje na bogate i siromašne, bjesomučan životni tempo koji rezultira dosad najvećim saobraćajnim nesrećama, sa brojem žrtava koje nadmašuju sve najveće vojne operacije,
-         rasprodaja privlačnih turističkih prostora, hotelskih „zlatnih koka“, najprofitabilnije industrije i privrede koja se, nažalost ili na sreću, primiče svome kraju. S druge strane trgovina i veliki trgovački  lanci garantiraju najviše plasman stranih roba i proizvoda sve do prehrambenih koji su jedina naša komparativna prednost, a sada ne zadovoljava ni svoje potrebe. 

Glavni krivac propadanja
I za sve to krivi su komunisti i ideološko jednoumlje, a Jugoslavija - tamnica  naroda - koja je eksploatirala sve svoje narode, toliko je sotonizirana ideološkom dogmom nacionalista, medija i krivotvorenih školskih udžbenka, toliko zatrovala mlade generacije da spominjanje njenog imena ne garantira ničiju sigurnost. Ne samo ocjenom laika, nego i priznatih liječnika danas su sve osamostaljene jugoslavenske države bolesne od masovnih depresija, duševnih poremećaja, agresivnosti, neodgovornosti, bezosjećajnosti, da u svim državama nove demokracije opada natalitet u broju gradove srednje veličine, zatvaraju se škole, ledičnost i muškaraca i žena sve češća pojava. I kao pojas spasa nudi se integriranje u Evropsku Uniju koja vješto manevrira odlaganjem prijema bolesnog voća za trpezu svoga bogatog društva.

Znakovi ozdravljenja
Masovna nostalgija za sretnim vremenima Jugoslavije, koja se u našim sredinama može ispoljavati samo šapatom uz okretanje glave da te netko ne čuje, preživljava kroz sve češća osnivanje društava Josip Broz Tito, Udruženja antifašista, ali i novom pojavom - pojavljivanjem Udruženja Naša Jugoslavija. 
Glasna razmišljanja o potrebi obnavljanja kvaliteta koje su u Jugoslavije vladale, najbolje se čuju među milionskom dijasporom, i što je posebno znakovito, među mladim generacijama koji se malo ili nikako ne sjećaju Jugoslavije.

Geneza nacije od paleolitika
Bipolarnost je zajedničko i jedinstveno svojstvo svih pojavnosti egzistencije. U društvenom pogledu to se pokazuje kroz podijeljenost narodnog tijela na dva osnovna podvojena i međusobno sukobljena dijela i treći dio njihovih pratećih podgrupa najsličnijih mentalnom sklopu osnovnih polova. Ti narodni dijelovi kao, žitna polja, povijaju se prema neverama uvijek u smjeru najjačeg olujnog vjetra, a njihovo korijenje, narod, onaj radni dio – seljak, radnik i onaj najmasovniji dio koji se naziva mali čovjek, izdržava to snagom prirodnih zakona, najčešće uz velike žrtve. I ti vjetrovi rata i nasilja harali su svim jugoslavenskim prostorima i prije doseljenja Južnih Slavena, uvijek ostavljajući svoje tragove, kao godove u deblu drveta, kao naslage sedimenata i fosila, kao ulomci arheoloških artefakata i građevina, kao preživjelo nasljeđe kulture, kao geni u biću svakog pojedinca i naroda. 
Stabilnost zajedničkog života, po citiranoj definiciji nacije, stoga je jedino stabilnost neprekidnog kretanja, neprekidna razvojna, evolutivna dinamika koju iskazuje posljednji prostor-vremenski sloj kao kora drveta koji radi raspoznavanja dobije svoje ime, naziv, narod, nacija. Onaj dio klasja pri korijenu, izvorno porijeklo, daje snagu žilavosti, opstojnosti i opstanka, a vrh žitnog klasja, njegov smisao, cilj, završni plod-formiranu naciju. Završni plod ima vrijednosti svih prethodnih faza ugrađenih u životni tok vrste, kroz neprekidno miješanje, ukrštanje, obogaćivanje, često nasilnom manipulacjiom (ratom i kolonizacijom) uvijek ukrštanjem genskih pritoka i utoka u narod-naciju. Upravo je Jugoslaven taj završni plod, završni kamen ukupnog dvijetisučljetnog prostor-vremenskog razvoja, genskog miješanja, uz razlike u varijetetima ulaznih komponenti na ukupnom životnom prostoru svih njenih naroda.
Svaka faza u razvoju naroda-nacije imala je svoje otpore, borbe za održanje i opstanak. Izvori i vrela nacionalnih kretanja još su od kamenog doba - neolita i paleolita, od vučedolske kulture na rijeci Vuki, kulture lepenskog vira na Dunavu, Butmirske kulture na rijeci Bosni. 3.000 godina trajalo je miješanje svih sa svima, da bi nekolicina lažnih proroka počeli propovijedati fikciju čudorednog naroda, čiste nacije, što će rezultirati novim nasiljem na svim jugoslavenskim prostorima. Nasilno se prišlo zabrani prirodnih procesa evolucije iz straha od gubitka etno-identiteta, iako je to zbližavanje južnoslovenskih naroda počelo osiguravati snagu opstojnosti svakom od udruženih naroda u novoj državnoj zajednici Jugoslaviji. 
Kolika je snaga toga zajedništva najbolje dokazuje veličanstvena pobjeda udruženih i zbratimljenih svih jugoslavenskih naroda u NOB-u i socijalističkoj revoluciji protiv do tada najvećeg neprijatelja čovječanstva germanskog nacizma od 1941-1945.

Narodnooslobodilačka borba i socijalistička revolucija 1941-1945
I pored nejedinstva 1. Jugoslavije zbog klasne podjele društva i razvojne neujednačenosti njenih sastavnica-regiona, kasnije banovina, jugoslavenstvo, nakon sloma, kapitulacije, okupacije i komadanja Jugoslavije aprila 1941. godine našlo se pred uništenjem. I pored totalne raskomadanosti, u dotad najvećoj svojoj historijskoj ugroženosti, dotad najbrutalnijih agresora, podržanih domaćim slugama i izdajnicima u ulozi «pete kolone»: klerofašističke NDH i njenih ustaša, slovenačkih klerofašista i njenih belogardejaca, sluganske «višijevske» Nedićeve i Ljotićeve Srbije, te kraljevsko-monarhističke obrambene vojske četnika generala Draže Mihajlovića, nisu uspjeli u svojim mračnim, izdajničkim i zločinačkim namjerama.
Nova ujedinjujuća snaga KPJ, partija jugoslavenskih komunista svih njenih naroda i narodnost, i njena  revolucionirana radnička klasa, revolucionirana inteligencija, kroz dotad neviđenu borbu protiv svih fašističkih predatora, jedina u čitavoj porobljenoj Evropi, nije samo izborila vojnu pobjedu, nego istovremeno izvela i socijalističku revoluciju, čime, po prvi put u svojoj milenijskoj povijesti, naši narodi nisu bili slugani tuđim interesima, topovsko meso i lakejski vazali stranim moćnicima, nego izvorni nositelji i pobjednici u ostvarenju vizije novog humanog Društva, nove vizije Svijeta, koja neće robovati egoističkim imperijalnim moćnicima  kapitala, fundamentalistima profita, kolonizatorima i porobljivačima drugih naroda. Jugoslavija, njeni narodi i nova njena socijalistička doktrina, postaje avangarda međunarodnih novih odnosa i antikolonijalističke borbe.
Cijena pobjede bila je krvava: kroz 7 neprijateljskih ofenziva, u odnosima snaga deset na jednoga, vođen je dotad najhumaniji oslobodilački rat, borbom za ranjenike, dotad nepoznato u povijesti ratovanja. Nije moguće u kratkom osvrtu dostatno opisati veličanstvenost ove borbe. To može zadovoljiti samo strpljivo proučavanje dokumentarne građe muzeja Revolucije svih naših Republika, o svim događajima te herojske epopeje. U ovakvom kratkom opisu, koji je samo poveznica i uvod u jednu sasvim drugu temu - temu jugoslavenske nacije - nužno se osvrnuti na činjenice o podjelama unutar svih naših naroda pojedinačno, koje su nastale kao posljedica vjekovnog služenja drugima, redovno silnicima i njihovim porobljivačkim ekspanzionizmima.
Nasilje nad vlastitim narodom nijedan narod ne podnosi na isti i jednak način u cjelini svoga nacionalnog korpusa. U svakom narodu postoje hrabri i nepokorni, koji se suprotstavljaju okupatoru i silnicima, postoje zatim slabiji i slabi, pokorni, prestrašeni, spremnih pokoriti se uz cijenu odricanja i svoje vjere, i najzad sloj lukavijih slugana koji uspijevaju, služenjem interesima okupatora, po cijenu izdaje interesa vlastitog naroda i čak zločina nad vlastitim narodom, osigurati lagodno preživljavanje i privilegije.

Razornost nacionalnih podjela
Kao malo kad i malo gdje, ova podjela bila je uzrokom tragičnih, zločinačkih posljedica i stradanja u borbi jugoslavenskih naroda protiv svih agresora u 2. Svjetskom ratu. Po interesnoj inerciji, u svojevrsnoj koaliciji najbogatijeg dijela građanstva, sluganskog dijela klero-fašističkog dijela crkve, sa  regrutiranim najnižim društvenim talogom, šljamom i ološem, organiziranim u nacionalističke horde smrti, izvršili su takve i tolike zločine nad vlastitim narodima, kojih se grozio i sam nacistički establišment, nosilac povijesno nastrašnije mašinerije i industrije smrti izvršenog holokausta. I ova trodjelna ljudska matrica, ima svoj vjekovni kontinuitet uz slične i iste posljedice. Žrtve su i ovaj put bili ovi najslabiji, najpokorniji, najpošteniji, koji su glavom i patnjom platili svoju «krivu» nacionalnost, krivu vjeru, „krivi“ svjetonazor i uvjerenje, svoju naivnost, svoje poštenje, svoju vjeru i povjerenje lažnim i licemjernim sluganima i njihovim lažnim obećanjima, obmanama, prevarama i najnižim porivima.

Pobjednici
Pobjedu su izborili oni prvi, hrabri i nepokorni, vizionari novog društva iz svih slojeva svih generacija svojih naroda, partizani i partizanke, borci - žene, muškarci, omladina, djeca i starci, ali ovaj put predvođeni velikim, humanim i poštenim ciljevima, predvođenih prekaljenim revolucionarima klasnih borbi, na čelu sa Titom, kao sublimacijom svega najpozitivnijeg u tom dijelu svih južnoslavenskih naroda, po cijenu života stotina hiljada hrabrih boraca, herojskim patnjama boraca i svih pridruženih učesnika NOB-e, stotina narodnih heroja i bezimenih junaka, koji su bili svjetlonoše uz svjesnu vlastitu žrtvu najsvjetlijim ciljevima ljudske zajednice.
Najsvjetliji trenutak te borbe zbio se u Jajcu 29. XI 1943. godine ovjekovječen Odlukama II. Zasjedanja AVNOJ-a (Antifašističkog Vijeća Narodnog Oslobođenja Jugoslavije) kojim su ovjenčane sve pobjede i postavljeni temelji nove jugoslavenske zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti u vidu Federalne Države Jugoslavije, kao tekovine vjekovne borbe i oslobodilačkih težnji porobljenih i dotad uvijek razjedinjenih južnoslavenskih naroda kroz svoju zajedničku krvavu povijest. Treba li većeg dokaza o snazi zajedništva i ništavilu podvojenosti?

Osvetnički martirij
Ta veličanstvena borba ima i svoju tragičnu stranu. Na dotad neviđene zločine, po broju i načinu izvršenja svih nacifašističkih zločinaca i njihovih slugu, kauzalno, uzročno-posljedično, odgovoreno je odgovarajućom retorzijom, osvetničkim uraganom samih žrtava nad svojim zločincima:
-         jednomjesečnim Blajburgom za 4-godišnji Jasenovac,
-         višemjesečnim Križnim putom za Kozaru, za 10.000 kozaračke djece, za  4-godišnje  konclogore Pag, Gradišku i druge,
-         partizanskim prijekim sudovima za beogradsku Glavnjaču, Banjicu, đake i njihove profesore Kragujevca, sarajevsku ciglanu, Luburićevu skenderiju i Vrace,
-         dahauškim procesima u Sloveniji za klerofašističke i belogardejske zločine nad hiljadama slovenačkih antifašista,
-         istarskim fojbama (jamama) za talijanske zločine,
-         partizanskim jamama za ustaško-četničke jame,
-         izopćenjem nadbiskupa Stepinca za spaljene pokrštene Srbe u crkvama Gline i dr.,
-         500 katoličkih sveštenika za njihovo učešće u zločinima,
-         partizanska strijeljanja na dugbrovačkoj Daksi za ustaške egzekucije rasiste Rojnice,
-         strijeljanja u Splitu za strijeljanja Prvog partizanskog Odreda, Gata, i sve zločine po Dalmaciji...

Bio je to biblijski starozavjetni martirij: «oko za oko, zub za zub» ali kratkotrajna, pobjednička katarza za 4-godišnji rasni genocid nad vlastitim narodima i građanima. Tragične kolateralne, slučajne žrtve te odmazde, civilne žrtve, posljedica su posljednjeg masovnog zločina izdajničke i zločinačke rabote božjom providnošću poslanog «Kristovog» izaslanika zločinca Pavelića, koji je i pored neizbježnog i očiglednog vojnog kraha na svim frontovima 3. Reicha, izvršio totalnu mobilizaciju civilnog i lojalnog stanovništva NDH, oponašajući Hitlera kao i u svemu drugom, i time dodatno i nepotrebno izazvao nove žrtve u vlastitom narodu. Suvremena historiografija objektivno analizira sve aspekte ovih događaja, bez obzira na sve činjenice, koje još uvijek imaju upliva u suvremene društveno-političke događaje i sa kojima retrogradne nacionalističke snage neprekidno, do dan danas, revanšistički manipuliraju.

Novi Zakon-Novi Zavjet
Tito i KPJ su u maniri Novog Zavjeta zaključili ovu apokaliptičku fazu i Novim Zakonima socijalističkog samoupravnog razvoja pokrenuli najsvjetlije trenutke sveukupne južnoslavenske povijesti. Socijalistički razvoj Jugoslavije, koji je počeo obnovom razrušene zemlje dotad neviđenim oduševljenjem i okupljanjem jugoslavenske omladine na radnim akcijama, dotad nepoznate u svijetu, a kasnije najvećim razvojem do sada, Jugoslaviju doveo do najvišeg stupnja razvijenosti svih njenih dijelova, najsretnijim periodom svih njenih naroda do sada, i danas, nakon ove vremenske distance po izvršenoj kontrarevoluciji, dodatno potvrdio pozitivnim sve faze razvoja socijalističke Jugoslavije.

Nacija i jezik
Kao malo koji dokaz koji potvrđuje jugoslavensku naciju su svi  jugoslavenski jezici. Sa izuzetkom albanskog i prirodno - jezika nacionalnih manjina. Središnji sukob je dvojba: srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik zbog nacionalističkog konflikta između upravo ova dva središnja naroda Južnih Slavena, zapravo njihovih ekstremnih etnički isključivih nacionalizama.

Jezična istost
Nepobitna činjenica, da li se radi o jednom ili više jezika je da se korisnici tih jezika, Hrvati i Srbi, po sva tri objektivna lingvistička kriterija, njihovi korisnici odlično razumiju:
-         po omjeru podudarnosti i razlika u korištenju idioma,
-         po međusobnoj razumljivosti između govornika tih idioma,
-         po standardizaciji idioma uzimanjem iste ili različite dijalekatske osnovice.

Ti kriteriji kontroliraju i potvrđuju jedan drugoga mjerenjem (lingvistkinja dr. Kordić). Jugoslavenski književnik Miroslav Krleža je izjavio: U Jugoslaviji postoje tri jezika: slovenski, makedonski i srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski, kojim se u Hrvatskoj govori hrvatski, a u Srbiji srpski.
Još 1830. njemački lingvistički stručnjaci su zaključili: Srbi, Hrvati i svi ostali narodi tih prostora, jedan su narod, koji govori jedan jezik. Ovu tezu varira sam „otac hrvatske nacije“ Ante Starčević svojom tvrdnjom: Slovenci su alpski Hrvati, a Srbi su istočni Hrvati, možda i stoga što mu je majka bila pravoslavka - znači Srpkinja.
Ali isto to tvrde i Srpski stratezi za Hrvate: Hrvati su zapadni Srbi. Kakva ljubav? (Ivo Banac - Pitanje nacija u Jugoslaviji). Uz prve ilirske homogenizacije, 1850. godine dogovor je jugoslavenskih lingvista o jednom jeziku i jednoj književnosti: srpsko-hrvatskoj. Svi dijalekti na svim životnim prostorima Južnih Slavena ostaju dio toga jezika kao njegovo bogatstvo u raznolikosti.
Tek je «božji izaslanik» NDH klero-fašist Pavelić, nakon sramnih, zločinačkih rasnih zakona proglasio i zakon «o čistoći hrvatskog jezika» koji će njegovi suvremeni sljedbenici, pripremajući kontrarevoluciju, ponovo oživjeti prevratničke 1991. i time na sebe navući hipoteku idejne odgovornosti za zločine kontrarevolucije. Još je Biblija upozorila na opasnosti od pismoznanaca.

Čistoća jezika
Pojedini jezici se međusobno razlikuju kroz varijacije u gramatici tj. u strukturi pravila samog komunikacijskog objekta, zvanog JEZIK. Naglasak je na strukturi pravila koje uzrokuju vlastiti jezik, a ne u samim riječima, promjenama riječnog fonda koje ne igraju nikakvu ulogu u opstojnosti vlastitog jezika. Dokaz tome su obilne uporabe posuđenica: germanizama, anglizama, frankizama, turcizama, rusizama, italijanštine, latinštine, uličnih žargona i slengova. Ali inkriminacija je uporaba takozvanih srbizama, iako su upravo oni potvrda istosti hrvatsko-srpskog jezika. Intenzitet te netrpeljivosti prema «srbizmima» koji to uopće nisu, razvio je patološku, shizofreničko-separatističku paranoju nacional-šovinista. Na kraju, od međunarodnih lingvističkih institucija priznat je hrvatski jezik kao poseban jezik, što za jugoslavenske jezike nema posebno značenje.
Nakon svih turbulencija posljednjih godina, međunarodna znanost i kultura prokazuje sve makinacije jezikoslovnih čistunaca, prije svega manipulatora, kroz studije slavistike mnogih univerziteta Svijeta, koje ne padaju na politikantske špekulacije etno-toksičkih nacionalizama naših Akademija nazovi «suverenih država» destruiranog jugoslavenskog jedinstva i zajedništva.

Svaki naški 90% je vaški
Tako poznati i u svijetu priznati lingvist i profesor filološkog fakulteta u Beogradu Ranko Bugarski u „Feral Tribune“-u izlaže: «Svaki je naški 90 posto vaški». Hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski jedan su jezik, jer koriste 90 posto istog jezičnog fonda. Neodrživost teze o raznim - istim jezicima najduhovitije je izrazio sarajevski lingvist Prof. Dr. Mithat Riđanović: «i mala djeca spontano i logički izražavaju svaku svoju misao na tom zajedničkom jeziku-gramatički potpuno ispravno».
Ove umjetne diversifikacije izazivaju karikaturalne komentare polaznika svih međunarodnih slavistika nepriznavanjem ovih raščlambi, jer ljubitelje naših jugoslavenskih jezika dovode u nemoguću situaciju jezičnog kaosa u neprepoznavanju razlika među njima, i sve to zbog naših tupavih podvojenosti.
Obzirom da su i glasovni sistem, morfologija i sintaksa vrlo slični-mi govorimo isti jezik. Na političko-simboličkom planu hrvatsko-srpski jezik "pokopan" je zajedno sa Jugoslavijom, jer je taj jezik simbolički bio njeno kohezivno sredstvo. Zapravo, u toj činjenici treba biti svjestan te umjetno izazivane i izazvane tvrdnje o dva jezika kao razlogom za razdvajanje naroda jedne savezne države.

Globalizacija - diversifikacija
Evropska jezička politika između globalizacije i raznolikosti ukazuje na kontradiktorne tendencije koje su istovremene na sceni. Engleski jezik, glavni je simbol te globalizacije, dok s druge strane teče proces diversifikacije koji je zahvatio i sam engleski jezik njegovim dekomponiranjem u više nacionalnih varijanti. Pokazuje se potreba očuvanja raznolikosti unutar pojedinih zemalja kao i potreba raznolikosti u međunarodnoj komunikaciji, kao pitanje višejezičnosti. Manje narode opterećuje podjela na male i velike jezike i paranoja izazvana strahom od gubljenja jezika u zaboravu potiskivanja malih jezika što potresa hrvatske akademike. Činjenica jeste da se desio i neprekidno se zbiva gubitak i nestanak velikog broja jezika malih naroda koji su i sami također nestali pretapanjem u druge narode. Upravo iz ovih razloga opstojnost srpskog i hrvatskog jezika dobija dodatni imunitet njegovim učvršćenjem u svojoj jednakopravnosti kroz jugoslavenstvo, kao srpski i hrvatski jezik koji im garantira dug vijek u njihovoj binarnosti. Razlike u govornim pravilima kao što je: ja ću da govorim (srpski) i ja ću govoriti (hrvatski) nije dokaz postojanja dva jezika, nego upravo potvrda njihove istosti kroz apsolutno međusobno razumijevanje poruke.

Projektiranje prošlosti
Pod utjecajima studentskih nemira u Parizu, kojim je francuska progresivna mladež, povedena novom filozofijom Markuzea - «budimo realni - tražimo nemoguće» u sukobu sa reakcionarnim kapitalističkim ekspanzionizmom, odrazila se i u Jugoslaviji ali na različitim valovima reagiranja. Dok je beogradski studentski pokret reagirao kontra «crvene buržoazije», dotle je zagrebački studentski pokret reprizirao reakcionarno Jelačićevo gušenje mađarske revolucije iz 1848, ovaj put buđenjem otrovnog etničkog nacionalizma «Deklaracijom o položaju hrvatskog jezika» 1968. godine te pretvaranjem nepostojećeg problema jezika u politički problem i program.

Repriza evropskog nacionalizma 19. vijeka
Za razliku od velikih evropskih nacija (Francuske, Njemačke) koje su nemilosrdno gušile jezike svojih manjina, ovdje se radilo o potpunoj ravnopravnosti i hrvatskog i srpskog jezika, na sličnim povijesnim tradicijama svoje kolonijalne podložnosti dvama velikim carstvima u završnoj fazi njihove hegemonije. Po toj matrici intelektualci su projektirali nove nacije zadovoljenjem 3 uvjeta: Povijesti, Kulture i Jezika.
Pojavljuje se teza o iranskom podrijetlu Hrvata, težeći potvrdi svojega arijevstva, ekskluziviteta plave krvi, dokazom svoga višeg kulturnog i plemenitaškog statusa u odnosu na "bizantinsku" Srbiju i „osmanlijsku“ Bosnu. Silazi se do prvog etnografa Herodota koji razlikuje biološki-genetski aspekt i konstitutivni aspekt nacije, pri čemu jezik kasnije i pismo bitno određuje naciju, što je i Marx prihvatio. Intuitivnim sugestijama mnogih pomodnih filologa razvila se indoevropska filologija prema kojoj su nastali, pored germanskog, helenskog, romanskih jezika i slavenski jezici. Pronalazile su se sličnosti i povezanosti među njima, novim naučnim poduhvatom Monumenta. Iz ovih povijesnih dubina projicira se i projektira početak pojedinih etnija u daleke povijesne daljine, mada im nije bilo ni traga u to vrijeme (Tuđman: Hrvati najstariji narod).

Slučajevi purizma
Patologija jezičnih čistunaca i intelektualnih zavidljivaca pokazala se i u slučaju hrvatskih lingvista Dubravka Škiljana i Tomislava Ladana. Svojom enciklopedističkom erudicijom u pogledu jezika Škiljan je razvijao tri područja: klasičnu filologiju, opću lingvistiku i semiologiju, dodajući im sociologiju, psihologiju i etnologiju kao nedovršene  projekte. Postavio je pitanje jezika umski, a ne partijsko-nacionalno idolatrijski. (Pupovac u „Feral Tribune“-u). Zbog toga je, iako dokazani humanist u mračnjaštvu ekstremno nacionalističkih bujica bio primoran na egzil ali je ostao kao izuzetak i dokazom opstojnosti pravih vrijednosti koje će kad-tad doći na svoje.
Tomislav  Ladan, bosanski Hrvat, najveći današnji erudita svih naših prostora, kulturolog, enciklopedist, književnik, leksikograf, lingvist, prevodilac, komunikator, nije mogao pristupiti Hrvatskoj Akademiji Znanosti i Umjetnosti. Zašto? Jer je prepametan spram ušančenih naciokrata u HAZU.
Dr. Snježana Kordić, lingvistkinja-slavistkinja, kaže: „Kroatisti ne govore kao lingvisti“. Kao član Goetheovog instituta u Frankfurtu, zbog „ometanja“ jezičnih promjena, čišćenja i lektoriranja do cenzure, posezanjem za mit o zlatnom dobu od strane agresivnih politikanata, jezičnih purista, bila je izvrgnuta sudskom postupku kao programski potkopavatelj temelja hrvatske države. Sveučilište „Johanes Gutenberg“ iz Mainz-a, pismom ministru znanosti i obrazovanja R.Hrvatske izrazilo je nadu da će sve to ostati na desničarskim pustim željama.
Švicarsku čine tri različita, ali zaista različita naroda, Italijani, Njemci i Francuzi, koji znači govore tri potpuno različita jezika, a ipak njihova državnost nije ničim ugrožena. U obrnutim slučajevima različite države govore istim jezikom.
Njemački jezični purizam iz sramotnog doba nacizma takve pervertirano-filološke grijehove nazvalo je grotesknim primjerom jezične purifikacije.

Zajednički početak
U nas sve je počelo izvornim slavenskim pismom glagoljicom, koju donesoše kršćanski prosvjetitelji Ćiril i Metodije, 1100. godine, a za potvrdu ostade u Baškoj na otoku Krku - bašćanska ploča, ponosnim dokazom hrvatskog slavenstva i autohtone kulture. A dokazom hrvatske Istre osta i istarski razvod (utvrđivanje međa) iz XII. stoljeća. I ta glagoljica sa pismom kyrilovicom-čirilicom osta potvrdom i dokazom da su hrvatski i srpski narod govorili i pisali istim, jednim pismom-glagoljicom, na koji su prevedene stare crkvene knjige na staroslavenski, za bogosluženja na narodnom - slavenskom jeziku.

Jugoslavenska jezička doktrina
Jugoslaveni slijede suvremenu orijentaciju jezičnog identiteta kao kompleksnog i policentričnog jezika, jer ima mnogo ljudi na svijetu koji imaju više od jednog maternjeg jezika. Jednojezična norma izraz je ideologije romantizma i nacionalizma 19. vijeka. Lakše je živjeti među jezicima nego u zakopanosti jednog jezika. Našu istost, pored one slavne Vuk Karadžićeve: „piši kako govoriš...“, potvrđuje i štokavica, uzeta za standardni jezik u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni, Crnoj Gori. Lingvisti koji su uspoređivali jezične razlike između Srba i Hrvata u odnosu na jezične razlike drugih naroda (engleskog, njemačkog, francuskog i drugih jezika policentričkog tipa) ustanovili su da su te razlike manje nego kod tih naroda. Sve nacionalne varijante su ravnopravne, i svaka nezavisno izrađuje tzv. kodificirajuće knjige: riječnike, gramatike i pravopis.

Projektiranje budućnosti koja je vreć počela
Jugoslaveni, iako postojeći, ali nepriznati narod, projektiraju budućnost, a nacionalisti projektiraju prošlost. Jugoslavenima je jezik za povezivanje-nacionalistima je jezik za razdvajanje. Jugoslavenska jezična paradigma je: svi naši jezici sujugoslavenski jezici, koji se govore prema vlastitom osjećaju i izboru, gdje god tko živi. Sva dobra književnost je za Jugoslavene jugoslavenska književnost. Za Jugoslavene kultura svih naših naroda je jugoslavenska kultura na ukupnom životnom prostoru Južnih Slavena - Jugoslaviji, a svi najveći njeni književnici-jugoslavenski su književnici.

Najljepšu metaforu jedinstva svih južnoslavenskih jezika izrazio je crnogorski vladika Petar Petrović Njegoš u svom pismu iz Beča:
»Lipo, ljepo, lijepo, lepo - latice su istoga cvijeta».

Bogumil Bošnjak,
juli/srpanj 2009. godine