NEKROLOG  –  «JUGO»  MOJA  TUGO!

Imao sam jednu divnu Domovinu protezala se od Đevđelije do Triglava i od Jadrana do Đerdapa, a zvala se Socijalistička federativna republika Jugoslavija. Imao sam je i u njoj uživao sve slobode i blagodati koje su uživali i svi ostali građani. Nikada, ama baš nikada, nisam osjetio da sam prikraćen u svojim pravima i mogućnostima. Čitav moj život je ovisio o mojim sposobnostima i umnim i fizičkim mogućnostima. Život mi se otvarao na dlanu samo je trebalo da svoju budućnost sam stvaram uz neograničene mogućnosti. Zato prokleti bili oni «nitkovi» koji mi oduzeše tu moju Domovinu. Kažu mi da su me oslobodili. A ja kažem, ne gospodo vi ste mene zarobili a ne oslobodili. Zarobili ste me u ovu malu Hrvatsku, naliku kifli, za koju nitko u svijetu nije ništa znao, i iz koje malo gdje mogu a da ne trebam vizu, a ja sam imao veliku Domovinu za koju su, s poštovanjem i priznanjem znali svi narodi svijeta i iz koje sam mogao putovati po cijelom svijetu bez vize. Jugoslavija nije meni bila velika samo po geografskom prostoru i prirodnim ljepotama već mi je bila velika po ljudskim, humanim, socijalističkim odnosima u kojima je čovjek na prvom mjestu. Od svoga najranijeg djetinjstva, a posebno kroz školovanje shvatio sam da živim, i da gradimo, takvo društvo gdje se sve radi za dobrobit čovjeka, da čovjek bude slobodan, bez ma i kakve eksploatacije, da stvara i upravlja time što je stvorio. To nisu bile fraze, to je bio život. Prošao sam cijelu Jugoslaviju, bio u svima njenim republikama, sretao hiljade ljudi i svagdje bio toplo priman uz puno poštovanje i uvažavanje. Nisam nikada nikoga pitao koje je nacionalnosti, niti kakav je njegov materijalni status, jer to mi nije niti najmanje važno u ocjeni čovjeka. Sve sam ljude cjenio po njihovim djelima i odnosu prema drugima.

U toj mojoj Domovini sam bio sretan zahvaljujući jedino Komunističkoj partiji, odnosno Savezu komunista i Josipu Brozu Titu, jer su oni bili pokretači i nositelji čitavog napretka i razvoja, uz plebiscitarnu podršku svih naroda Jugoslavije.Normalno je da je u 50-godišnjem vođenju i usmjeravanju tokova razvoja bilo i propusta, grešaka, pa i zabluda, ali sve je to normalno jer se radilo o krčenju novih, još neosvojenih, puteva i stvaranju «društva blagostanja», jednakih mogućnosti za svakog čovjeka. Nedavno sam na Internetu pročitao jednu zgodnu misao za Tita: «Jedina mana Josipa Broza Tita je ta da je bio ispred svog vremena.»

Neka ovi «nitkovi» pljuju i laju koliko hoće, ali Svijet je priznavao, a i povijest će potvrditi da narodi na ovim prostorima nikad nisu tako lijepo i slobodno živjeli kao što su to u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji.

Radnici, nikad u povijesti u praksi, nisu dignuti na takav pijedestal na kojem su bili u samoupravnoj Jugoslaviji. Prošao sam sve faze razvoja u svom radnom vijeku od kvalificiranog radnika, neposrednog proizvođača i samoupravljača do direktora radne organizacije sa 3.200 zaposlenih. I u svim fazama svog razvoja kroz rad i školovanje obavljao sam i mnoge odgovorne poslove u organima samoupravljanja. Bio sam ponosan kad sam izabran u Radnički Savjet Rafinerije nafte Sisak, pa u Radnički savjet i Upravni odbor INE Zagreb, te u razna tijela organa samoupravljanja. Nikad, niti u jednom momentu nisam osjećao da sam ja u tim organim samo formalno i da ja, kao i svi ostali članovi tih organa nemamo utjecaja na odnose i rad, te razvoj kolektiva. Mnoge odluke koje smo mi donosili na organima samoupravljanja mjenjale su život kolektiva, a to znači i radnika u njemu, u sve veću kvalitetu. Tako je Rafinerija od 800 radnika, koliko je imala kad sam ja 1959. došao u nju i od oko milion tona prerade nafte, narasla do l990. na 3.200 zaposlenih sa 4 miliona tona prerade uz kapacitet do 8 miliona tona prerade. Sve je to djelo isključivo radnika-samoupravljača. I kada sam postao direktor Rafinerije, ne samo da mi nisu smetali organi samoupravljanja, (kako su neki direktori znali naglašavati), nego sam ja osjećao sigurnost kao direktor iza kojega stoji Radnički savijet od 35 delegata, koji me je i birao, i drugi organi samoupravljanja u kolektivu, a onda, naravno, i radnici. Ne bih nikada bio direktor u kolektivu u kojem nema samoupravljanja radnika.

Ovaj «mali izlet» u moj razvojni put je imao isključivu namjeru da «začepi usta» svima onima koji omalovažavaju samoupravljanje u Jugoslaviji i koji tvrde da je to bio samo formalni pokušaj «koji je propao» To nije bio «pokušaj» već stvarni život, koji su živjeli milioni radnika i građana Socijalističke federativne republike Jugoslavije.

Narodi Socijalističke federativne republike Jugoslavije prošli su teška povijesna razdoblja; tuđinske vlasti, vlastitih država, spajanja pa razdvajanja da bi konačno 1943. godine u malom Bosanskom gradiću Jajcu donijeli odluku o stvaranju jedinstvene države Južnih Slavena zasnovanu na ravnopravnosti svih naroda i narodnosti i federalnom principu-Demokratsku federativnu Jugoslaviju.

U toj federalnoj, ravnopravnoj i slobodnoj državi su ti narodi sretno i ponosno živjeli, gradili i stvarali, upravljali, imali padova i uspona, ali neovisni i nepokoreni nikome, sve dok nisu «postali opasni» jer je taj sretan život postao izvorište i inspiracija mogućih i postojećih «socijalnih i socijalističkih nemira» i sve većih zahtijeva radnika za upravljanjem- «participacijom» i u kapitalističkim zemljama Evrope i Svijeta.

Mnogo ranije, a naročito nakon Titove smrti stvarana je strategija kako neutralizirati i srušiti samoupravnu i nasvrstanu Jugoslaviju. Najefikasniji način rušenja nekog društvenog sistema u povijesti se pokazao po principu «Divide et impera - zavadi pa vladaj». Neprijatelji socijalizma su znali da su naši narodi u povijesti već imali mnogo sukoba i bratoubilačkih epizoda i da je nacionalno pitanje najosjetljivije naročito odnosi između Srba i Hrvata koji su zajedno najbrojniji narodi u Jugoslaviji. I na tu se kartu zaigralo. Ako se posije sjeme razdora između Srba i Hrvata i to rasplamsa nema problema u rušenju sistema pa makar on bio i socijalistički, jer je cilj i bio srušiti samoupravni socijalizam, a da Jugoslavija ostane sa tzv. «demokratskim sistemom» zapadnog, kapitalističkog tipa.Međutim, nacionalistički «nitkovi» su nadmašili i «svoje vanjske instruktore» i razdrobili Jugoslaviju u «Banana republike».

To se i potvrdilo, što je napred opisano. Prema tome, iako je Jugoslavija srušena od strane nitkova u vlastitim nacijama ipak je glavna inspiracija i poticaj došao od krupnog kapitala i NATO-pakta, jer je on i stvoren «radi opasnosti od širenja komunizma».

Neka je vječna slava i hvala za sve divne trenutke moga života, Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji, nje nema na geografskoj karti, ali je ona u mom i u još milionima srca svih naroda koji su u njoj živjeli.

Na kraju ovog dijela Zapisa sa velikim zadovoljstvom želim da pljunem u lice svakom onom nitkovu koji je ugradio i najmanji dio sebe u rušenju moje Domovine i koji bezočno pljuje po socijalizmu, Titu i Jugoslaviji. To portkrepljujem divnom pjesmom, meni nepoznatog, ali velikog čovjeka i pjesnika Nedeljka Velimira:

V I   N E   M O Ž E T E   S U D I T I   O   T I T U                 

VI, KOJI NISTE LOMILI OLUJE,
U ČIJIM OČIMA NEMA TAKVIH ZVIJEZDA,
HTJELI BISTE SUDITI ČOVJEKU,
A NISTE MU DORASLI DO GLEŽNJA.

VI, NE MOŽETE SUDITI O TITU,
JER JE ON PJESMA, ZA VAS MNOGO TEŠKA,
ISPJEVANA NA BRDOVITOM BALKANU
I TO JOJ, MOŽDA, NAJVEĆA JE GREŠKA.

VI, IZ PORODICE NITKOVA, KRETENA,
ŠTO UMIVATE RAZUM U ZAMUĆENOJ VODI,
SHVATITE, DA TITO JE SLOBODA
I DA NE MOŽETE SUDITI SLOBODI.

NE, NE SMIJETE SUDITI O TITU
VI, DRSKE, JADNE HULJE MALE.
TITO JE LEGENDA, A HISTORIJA NE DA
O LEGENDAMA DA SUDE OBIČNE BUDALE.

Ivica Bašić - Sisak, oktobar/listopad 2009. godine