Pjesma o mojoj zemlji    
   

Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi


kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani.


Koliko rijeka i slapova. Dođi, prijatelju.


Mi smo na Balkanu. U Jugoslaviji.

Podijelit ćemo hljeb i radost i tugu ako si tužan.


Mi znamo kako rana peče i kako boli nož.


Ima i jablanova do neba i sunca za sve slikare i kupače


i bistrih voda brzica. Vidjet ćeš sam.

 

Vidjet ćeš zemlju svu na dlanu. Takvu kakva jeste.
I zgarišta gdje su bila. Sve ćemo ti reći.


Tamo kod novogradnje: još juče vješala,


gdje smo sa Titom ustali prkoseći.

 

Znaš gdje je Balkan, Jugoslavija – na Balkanu.


Zemlja socijalizma. Možes i vodom i zrakom. Dođi i vidi.


Istina je naša krvlju zapisana.


Gledaj i mjeri kuda ti se svidi.

 

Lijepa je ovo zemlja. Meni najdraža. U njoj smo,


daleki druže, i za te umirali.


Lijepa je ovo zemlja. Socijalizam na Balkanu.


U njoj smo krv i snove i za te, druže, dali.

 

 

Lijepa si, zemljo moja, i skladna kao vodarica


s krčagom na glavi.


Bijela stada i lađe na pučini


i zuj pčelinjaka i ulje maslenika.

 

Volim tvoje svijetle pjesme i tužne


u kojima me majka zibala,


svjetlost tvoju – ovo proljeće što je moralo doći,


proljeće tvoje i naše


s traktorom preko njiva.

 

Lijepa si, zemljo moja, kao sloboda, kao oči


tvojih junaka što i preko smrti gledaju.


Koliko mrtvih pod tvojim rosnim travama.

 

I kad ih vjetar češlja – oni pjevaju,


i u grlu tvojih rijeka – oni pjevaju,


i u pjesmi tvojoj – oni pjevaju,


i prkosu tvome – oni prkose,


i u životu tvome – oni žive,


i u istini tvojoj – oni su istina!


Volim te, jer si otrla suze bijedi i svoju ljepotu


čovjeku dala.

 

Otvorila si škole i parkove s plavim i modrim cvijećem


i odmarališta. I međaše rušiš i ružu zalijevaš


na prozorima iz kojih je zjapila bijeda.

 

I kad se dime dimnjaci tvojih tvornica –


brane tvoju istinu.


I kad rudari u utrobu zemlje silaze –


brane tvoju istinu.

 

I kad strojevi štampaju „Manifest“ i „Oktobarsku“ –


brane tvoju istinu.


I kad te gledam buduću –


ja pjevam tvoju istinu.


Pjevam tebe, ali još više snagu koja te rodila.

 

Rasti sretna pod suncem rasti


u jaslama dječjim.


Rasti i cvjetaj, zemljo radnih ljudi.


I neka mir


nad tvojim poljima vlada,


mir tvojim lađama na pučini


i tvome danu što se vedar budi.

 

Rasti sretna da svi narodi vide


sa strana svih, sa juga i sjevera,


kako se rađa i kako se voli,


kako se brani zemlja proletera.

 

I neka mir


nad tvojim ljudima vlada,


mir tvome rudaru i tvome rataru,


mir graditelju i tvome čuvaru,


mir tvojoj sreći u vodi i zraku,


u pjesmi strojeva


i u sjaju žita.

 

Rasti i cvjetaj pod zvijezdom slobode,


pod rukom Partije


i pod srcem Tita.

  
       
     
       
     
       
     
       
     
       
     
       
     
       
     
Povratak na temu