Josip Broz Tito

(Kumrovec 07.05.1892. – Ljubljana 04.05.1980.)
   
 
     

Djetinjstvo i mladost

Josip Broz rodio se u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali "nesporazum" oko tog biografskog podatka – datuma rođenja – s obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944.) izvršen je i desant na Drvar. Rođendan je tako ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod već prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjećao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnogo vremena u toku svog djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naučio odlično slovenski, zbog čega je poslije imao poteškoća kada je pohađao hrvatsku osnovnu školu.

Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i naporan, oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opšta oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparčani, a zemlja slabog kvaliteta. Godine 1903. i 1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku sveopšteg narodnog pokreta protiv mađarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane. Osnovnu školu Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Zbog teškog ekonomskog stanja u porodici morao je, po završetku škole, odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme radio kod svog ujaka u Sloveniji.
     

Nakon toga radio je kratko vrijeme u jednoj sisačkoj kantini. Godine 1907. postaje šegrt mehaničarske radionice u Sisku, gdje se po prvi put susreće sa progresivnim radničkim pokretom i čita u to vrijeme dostupnu naprednu literaturu. Po završetku šegrtske škole 1910. prvi put stiže u Zagreb, postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i aktivno učestvuje u radničkim demonstracijama.
Nakon kratkog "izleta" u Trst i bezuspješnog traženja posla, vraća se u Zagreb gdje 1911. i nastavlja sa aktivnim učešćem u radu radničkog pokreta. Nakon toga radio je u Kamniku u Sloveniji, Cenkovu u Češkoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz" u Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozač. Naučio je njemački i češki jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.

  
                                           

Prvi svjetski rat

Godine 1913. odlazi u vojsku. Početkom prvog svjetskog rata 1914. shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrđavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na front u Galiciju, a zatim na Karpate.

Na frontu je bio sve do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo čita i uči ruski jezik. Nakon liječenja, Tito je, kao zarobljenik, poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje i razgovor sa seljacima. U to vrijeme se sve češće spominje ime Lenjin.

Krajem 1916. premješten je u Kungur gdje radi na održavanju željezničke pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u demonstracijama, nakon čega ga proganjaju. Bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor u Petropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljeće 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunističku partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolčakovom vojskom među Kirgize, gdje je radio kao mehaničar u jednom mlinu. Po povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije.

  

Revolucionarni rad

U jesen 1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redove još uvijek mlade Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine partija biva zabranjena. Tražeći posao 1921. godine zapošljava se u mlinu u mjestu Veliko Trojstvo, gdje je sa svojom suprugom živio do kasnog proljeća 1925. U to vrijeme doživljava pravu porodičnu tragediju. Tu mu se, naime, rodilo četvoro djece. Prvo dijete umrlo je u Zagrebu, a u Velikom Trojstvu su mu sahranjeni sinčić Hinko, koji je umro nekoliko dana nakon rođenja kćerkice Zlatice, čiji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko Trojstvo, rođen je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od četvoro njegove djece iz prvog braka.
Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljeće 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraća u Zagreb. Od suda u Ogulinu osuđen je na sedam mjeseci robije, uslovno na četiri mjeseca, zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje zagrebačku partijsku organizaciju, koja je bila podijeljena na različite frakcije.
Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza. Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je 4. augusta 1928. i na čuvenom „bombaškom procesu“ osuđen na pet godina robije. Početkom 1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolazi Moša Pijade, tada već stari i iskusni komunist. Njih dvojica su počeli zajedno raditi na organizovanju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sačuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inače bio poznati slikar. Početkom 1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na veoma lošem glasu u cijeloj Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu, ali ipak nije odmah pušten na slobodu.
 

Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osuđen. Tek krajem marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otići. Već u aprilu te godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je ilegalac, a u to vrijeme se po prvi put se za njegovu ličnost veže ime Tito. Postojalo je više priča o tome kako je dobio to ime, ali je Josip Broz kasnije više puta objašnjavao da ga nikakav posebni razlog nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to je narodno ime, koje je u Zagorju dosta često.
Prešavši u ilegalu Tito je nastavio s još većom partijskom aktivnošću. Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu. Krajem 1937. godine postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Poslije toga još dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine.

Drugi svjetski rat i Narodnooslobodilačka borba

Fašizam se širio Evropom, Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada Cvetković-Maček ne vidi opasnost koja se bliži. Jedne od posljednjih večeri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi, pred nama su odlučujuci dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!" Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ svim narodima Jugoslavije, u kojem se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojem ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.

U drugoj polovini maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju opštenarodnog ustanka. Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođenu teritoriju u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. U Stolicama je 26. i 27. novembra održano savjetovanje nacionalnih i pokrajinskih predstavnika narodnooslobodilačkog pokreta i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod jedinstvenim vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao na Ravnoj Gori s Dražom Mihailovićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora. Zbog Dražinih stavova i odbijanja bilo kakve saradnje sa partizanskim pokretom ova misija završava bez uspjeha.
U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, odakle usmjerava razvoj ustanka. U Rudom, u istoćnoj Bosni, 22. decembra 1941. osniva Prvu proletersku brigadu. Na osnovu uspjeha postignutih u ustanku i oslobodilačkoj borbi u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihaću se 26. i 27. novembra 1942. sastaju predstavnici NOB iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u Jajcu se sastaje AVNOJ na svoje drugo zasjedanje i donosi istorijske odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti. Titu je tu, na prijedlog delegacije Slovenije, dodijeljen čin Maršala. U to vrijeme ima iza sebe velike bitke na Neretvi i Sutjesci, kao i ranjavanje.
 

Tito je, ujedno, i jedini vođa nekog revolucionarnog oslobodilačkog pokreta i Vrhovni komandant vojnih snaga u II svjetskom ratu, koji je cijelo vrijeme proveo direktno na ratištu sa svojim jedinicama, vodio ih u brojnim bitkama i bio u neposrednoj životnoj opasnosti, o čemu najbolje svjedoči njegovo ranjavanje na Sutjesci 1943. Neko vrijeme Neko vrijeme rukovodi oslobodilačkom borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku djelatnost u pravcu međunarodnog priznanja nove Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se u Napulju s predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje usklađuje s operacijama savezničkih snaga. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u oslobođeni Beograd. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.

Državnik i građanin svijeta

Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije pobjednički je završena 15. maja 1945. Još u toku rata - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu orden narodnog heroja Jugoslavije.
Godine 1948. odupro se diktatu Staljina, odbacivši njegovu neprijateljsku politiku prema tekovinama socijalističke revolucije u Jugoslaviji i tekovinama oslobodilačke borbe. Odbijanjem da se pokori tzv. Rezoluciji Informativnog biroa komunističkih i radničkih parija (Informbiro), koja je sadržavala agresivnu politiku Staljina prema Jugoslaviji, Tito je, u ime načela ravnopravnosti naroda i komunističkih partija svih zemalja, odbacio politiku međunarodnog hegemonizma i diktata velike sile. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši staro socijalističko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953.
Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR-om, pa je u toku posjete Hrušcova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana i poznata Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put ka normalizaciji odnosa između dviju zemalja, na osnovi priznanja načela ravnopravnosti među narodima, državama i komunističkim i radničkim partijama svih zemalja svijeta.

 
Tito je od ranih 1950-ih godina, pa sve do svoje smrti razvijao veliku međunarodnu aktivnost, jedan je od začetnika ideje i glavnih aktera osnivanja pokreta nesvrstanosti s kojim su se identifikovale mnoge novooslobođene zemlje u svijetu. Afirmišući međunarodni položaj Jugoslavije, mir i saradnju među narodima, Tito je posjetio više od sedamdeset zemalja svijeta, na svim kontinentima. Za ogromne i trajne zasluge koje je stekao za sve narode Jugoslavije i za njihovu državnu zajednicu tri puta je proglašen narodnim herojem. Bio je biran za doživotnog predsjednika SKJ. Za izvanredan doprinos vojnoj teoriji i praksi, posebno za doprinos i zasluge u izgradnji teorije i prakse oslobodilačkog rata, Tito je 1976. dobio doktorat vojnih nauka i umjetnosti. Proglašen je i počasnim članom mnogih akademija znanosti i umjetnosti u svijetu.
   

Na jedanaestom kongresu SKJ - posljednjem kojem je prisustvovao - održao je govor o snazi, ulozi i perspektivama Jugoslavije, o njenoj vjernosti pokretu nesvrstanosti i o odsudnoj važnosti bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije - govor koji je svojevrsna oporuka svim baštinicima države, koja je stvorena pod njegovim vodstvom i kojoj je ostao trajni simbol.

U Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani 4. maja 1980. godine u 15.05 sati, nakon duže bolesti, umro je najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista Jugoslavije, Vrhovni komandant oružanih snaga i Maršal Jugoslavije - Josip Broz Tito. Sahranjen je 8. maja 1980. godine u Beogradu u Kući cvijeća. Na posljednjem ispraćaju bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana zvanično je još uvijek najposjećeniji pogreb nekog državnika u svijetu.
 

Neka ti je vjećna slava i hvala, dragi naš druže Tito!

  
                           
Vrh stranice Povratak na temu