"Piši kako govoriš, čitaj kako je napisano!"

Vuk Stefanović Karadžić
 
BORBA ZA JEZIK JE BORBA ZA NACIONALNI IDENTITET
 
 

Od rascjepa Jugoslavije i od hrvatske samostalnosti 1990. hrvatska službena politika je bila da bivši zajednički srpskohrvatski jezik više ne postoji, i da je hrvatski jezik zaseban jezik. Od proglašenja samostalnosti je dobro pripremljena kampanja pokušavala uvjeriti inozemne države u to da su srpski i hrvatski dva različita jezika, koji su maltene međusobno nerazumljivi. Da je ta kampanja uspjela, vidi se možda najbolje po tome što su se mnogi ljudi u inozemstvu osjećali pozvani da, bez ikakvog znanja ali zato s velikom odlučnošću, potvrde da je komunistički režim u Jugoslaviji zabranjivao hrvatski jezik i ometao njegov slobodan razvoj. Etablirana lingvistika u Hrvatskoj i njena intelektualna elita podržavale su ovu jezičnu politiku i vremenom izmislile mnoge dosjetljive argumente da bi dokazale da su srpski i hrvatski dva različita jezika. Jedan veliki projekt imao je za cilj udaljiti jezik što više od zajedničke norme, koja je, da ironija bude veća, bila temelj za hrvatski nation-building u prvoj polovini 19. stoljeća. Patriotski nastrojeni Hrvati su u 1830-im godinama izabrali zajednički dijalekt za književni jezik; taj dijalekt je standardiziran i opisan u gramatikama i rječnicima kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. Od tada pa sve do rascjepa Jugoslavije srpskohrvatski je bio priznat kao zajednički standard Srba, Hrvata, Bosanaca i Crnogoraca. Ali sa stvaranjem novih samostalnih država sastavni dio nation-buildinga u novim zemljama bio je da su od sada i njihovi jezici novi i samostalni. Naravno, ne može se samo tako i po zahtjevu odozgo mijenjati jezik, te od njega praviti nešto drugo od onog što jest i što je stalno i bio. Jezik ima svoj sastav s fonološkim, morfološkim i sintaktičkim strukturama koje se samo sporo mijenjaju. Jedina otvorena kategorija je rječnik, koji se međutim stalno mijenja. Zato su rječnik i pravopis jedino područje gdje mogu hrvatski inovatori jezika nešto mijenjati, i tokom godina lansiran je u Hrvatskoj orvelovski new speak s vrlo strogim pravilima što je korektna, a što nekorektna upotreba jezika. Srpske riječi i fraze koje su se udomaćile i u Hrvatskoj su definitivno neispravne. U velikim medijima i u izdavačkim kućama zaposleni su takozvani lektori, koji su ustvari funkcionirali kao cenzori čiji je zadatak da zaustave „pogrešne“ riječi, da srbizmi ne iziđu pred javnost. Na malo popularnijem planu novine su raspisale nagradne natječaje tko će izmisliti najbolju hrvatsku riječ. A bilo je čak i ozbiljnih pokušaja da se kriminalizira upotreba nehrvatskih riječi, skoro po istom receptu kao u Italiji za vrijeme Mussolinija, u nacističkoj Njemačkoj i u fašističkoj Hrvatskoj za vrijeme drugog svjetskog rata. I sve to zbog iluzije da se nacionalne i jezične granice podudaraju, i da Hrvatska nema svoj identitet bez zasebnog jezika.

U ovoj nacionalističkoj jezičnoj jednosmjernosti jedno obimno lingvističko djelo koje se obračunava s iluzijom o jezično čistoj Hrvatskoj uzbudilo je Hrvatsku. Autorica knjige „Jezik i nacionalizam“ je Snježana Kordić, internacionalno sigurno najpoznatiji hrvatski lingvist, profesorica na nekoliko njemačkih sveučilišta zadnjih 15 godina, s impozantnom bibliografijom. U nizu članaka i priloga već je ranije tvrdila ono što svi znaju, naime da Srbi, Hrvati, Bosanci i Crnogorci govore varijantama istog jezika. Dokazuje da je tvrdnja da se jezične i nacionalne granice podudaraju pogrešna, i da je srpskohrvatski jezik policentričan jezik kao engleski, njemački, španjolski i mnogi drugi jezici u svijetu. Kritizira svoje hrvatske kolege zbog frapantnog nepoznavanja suvremene lingvistike i najosnovnijih sociolingvističkih metoda. Bavila se temeljito jezičnom cenzurom koja se primjenjuje u Hrvatskoj, i optužuje hrvatske lingviste i intelektualce da popuštaju pod političkim pritiskom nacionalističkih političara i glasnih nacionalističkih krugova. Tokom godina polemika između nje i njenih kolega bila je oštra i nepomirljiva, ali se vodila unutar uskog kruga stručnih časopisa, no njena najnovija knjiga je upravo djelovala kao bomba koja je mobilizirala nacionalističke krugove. Jedno privatno udruženje koje se zove „Hrvatsko kulturno vijeće“ podiglo je nedavno optužbu protiv ministarstva kulture zato što je dalo ekonomsku potporu za objavljivanje knjige. Stav udruženja je da je ministarstvo prekršilo ustav koji kaže da je službeni jezik Hrvatske hrvatski. I, kako udruženje dalje rezonira, hrvatsko ministarstvo ne smije sufinancirati knjigu koja tvrdi da Srbi i Hrvati govore istim jezikom. Po mišljenju HKV-a ta knjiga je prijetnja protiv samostalnosti Hrvatske i predstavlja uvredu časti hrvatskog naroda, te zlonamjeran napad na hrvatski nacionalni identitet. Također misle, a što nije neočekivano u tom dijelu Evrope, da je knjiga dio zavjere protiv Hrvatske. Kako je predsjednik HKV-a nedavno rekao: „Tko su njeni pomagači u Hrvatskoj poznato je, a tko su joj pomagači u Njemačkoj i ne samo u Njemačkoj, saznat će se. Tragovi vode u Haag, London i Bruxelles“. Hrvatski nacionalisti vide neprijatelje, unutrašnje i vanjske, svugdje. Jedan od neprijatelja je tribunal za bivšu Jugoslaviju u Haagu, koji ne samo što sudi hrvatskim ratnim zločincima, nego na negodovanje službene Hrvatske upošljava prevoditelje s cijelog srpskohrvatskog jezičnog područja i objavljuje svoje tekstove bilo na srpskoj bilo na hrvatskoj varijanti, i time ustvari priznaje srpskohrvatski jezik kao radni jezik suda, drugim riječima kao jedan jezik. A Bruxelles se spominje kao neprijatelj zato što hrvatski domoljubi navodno vide jasne znakove da će Evropska Unija, kada Srbija i Hrvatska budu primljene u Uniju, odbiti hrvatske zahtjeve da se hrvatski prizna kao zaseban jezik. I time će najvažnija nacionalna nada, zaseban hrvatski jezik, bespomoćno pretrpjeti brodolom.

Čitava aktualizacija ove osjetljive teme dala je knjizi „Jezik i nacionalizam“ nevjerojatno istaknutu ulogu u debati. Hrvatska je takoreći podijeljena na dvije grupacije: za Snježanu Kordić ili protiv nje. Objavljen je veliki broj komentara u novinama i na internetu. Organizirani su mitinzi i ulične demonstracije protiv knjige. Snježana Kordić je dala čitav niz intervjua u nezavisnim novinama i tjednicima. Njezino veliko lingvističko djelo je maltene postalo bestseller i morali su tiskati ponovljeno izdanje da bi zadovoljili potražnju. Izgleda da je velikom broju ljudi stalo do jezika, a u pravcu koji očigledno nije na liniji vladajuće politike.

Gledano u tom svjetlu, razumljivi su i ogorčenje i frustracije zbog knjige Snježane Kordić. Zato ona predstavlja „agresiju protiv hrvatskog jezika, uvredu hrvatske nacije i napad na hrvatski suverenitet i egzistenciju Hrvatske kao samostalne države“. Izgleda da se mnogo toga nije promijenilo od kako su književnice kao Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić i drugi intelektualci morali otići u egzil u 1990-im godinama, jer su se protivili ksenofobijskom nacionalizmu za vrijeme Franje Tuđmana. Retorika protiv „Jezika i nacionalizma“ je ista kao i tada, ali ipak se pokazalo da Snježana Kordić nije sama u svojim pogledima. U blogovima na internetu veliki broj takozvanih običnih ljudi je možda po prvi put javno i trezveno razmišljao o tome da navodno ne razumiju svoje susjede u Srbiji ili u Bosni. Štoviše, niz istaknutih književnika i intelektualaca je podržava i vidi hajku protiv nje kao simbolično stavljanje na lomaču. Među njenim podržavaocima u Hrvatskoj, koji su poznati Hrvoju Hitrecu i njegovom Hrvatskom kulturnom vijeću, nalazi se poznati dramatičar Slobodan Šnajder - čija je antinacionalistička drama bila izvedena u Kraljevskom kazalištu u Kopenhagenu prije nekoliko godina - i valjda najviše prevođeni hrvatski pisac Miljenko Jergović. Čitava afera stavlja bez sumnje hrvatsku političku i intelektualnu elitu pod sramotno svjetlo jer, pitamo se, kakvo je to društvo čiju samostalnost i egzistenciju može ugroziti jedna knjiga? Jer, kako je jedan od sudionika u debati rekao, Snježana Kordić je samo ponovo otkrila toplu vodu.

 
       
Per Jacobsen
Č
lanak objavljen 21. 01. 2011. godine u danskom listu "Kristeligt Dagblad" - Kopenhagen
(http://www.kristeligt-dagblad.dk/artikel/403936:Kronik--Kampen-om-sproget-er-en-kamp-om-national-identitet)
     
„Lipo, ljepo, lijepo, lepo - latice su istoga cvijeta“  
Petar Petrović Njegoš
   
JEZIK SRPSKOHRVATSKI

U Hrvatskoj se nakon raspada Jugoslavije govori hrvatski, u Srbiji srpski? Malo morgen! Hrvatska lingvistica Snježana Kordić dokazuje bespoštedno i pedantno ono što su ustvari svi stalno znali: Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci govore isti jezik.

Može li se jezik naprosto raspasti kao što to mogu država i nacija? I ako da, što to znači? Da li odjednom svi govore raznim jezicima i ne razumiju se više kao ono kad je propala izgradnja Babilonske kule? Hrvatska lingvistica Snježana Kordić je sada u knjizi našla jednostavan odgovor: ne. Od tada je svađa u čitavoj državi.

U Hrvatskoj se govori hrvatski, u Srbiji srpski, to je bila formula nakon raspada Jugoslavije: sve lijepo separirano. Jezični puristi, koji dvadeset godina drže narodu lekcije iz hrvatskog novogovora, energično su reagirali: "smeće" je ta knjiga, zapovjedio je u najgledanijem terminu na televiziji romanopisac Hrvoje Hitrec, predsjednik konzervativnog Hrvatskog kulturnog vijeća. Najtiražnije dnevne novine Večernji list dale su dvije stranice Sandi Ham kao jezikoslovnom papi da polemizira protiv heretičarke. Hitrec je čak prijavio ministra kulture policiji jer je knjizi dodijelio financijsku potporu, kao uostalom i svim drugim znanstvenim djelima o hrvatskom jeziku. Ali nacionalisti zapadaju sve više u defanzivu. Kordićkin hrabri izdavač Nenad Popović ne da se iritirati, kao ni autorica. Vodeći hrvatski intelektualci poput dramaturga Slobodana Šnajdera, romanopisca Miljenka Jergovića i satiričara Borisa Dežulovića, aplaudirali su kao oslobođeni od okova ovoj dosad manje poznatoj znanstvenici. Liberalni tisak izlistavao je s nasladom sve apsurdnosti koje proizlaze iz teze da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski različiti jezici. Po tome bi se svaki Hrvat morao rađati kao poliglot jer automatski govori još dodatna tri jezika. Jedan tjednik je uočio da od sedamdeset hrvatskih ambasadora u svijetu samo jedan nasvojoj internetskoj stranici navodi da pored engleskog i francuskog zna i srpski. Svi drugi, izgleda, smatraju da se to podrazumijeva samo po sebi.

Snježana Kordić, 46-godišnja lingvistica sa zagrebačkim doktoratom i nastavkom karijere u Njemačkoj, dokazuje bespoštedno i pedantno ono što su ustvari svi stalno znali: Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci govore isti jezik. Samo sad ga ne zovu više kao do 1991. srpskohrvatski, nego u svakoj državi drugačije. Ali izmišljotine da se ime jeziku dodjeljuje ne samo prema jezičnim osobinama nego prema nacionalnosti govornika, Kordić ne dopušta: naposljetku, Argentinci ne govore argentinski. Kriterij da 75 do 85 posto zajedničkog rječničkog blaga čine zajednički jezik, ispunjavaju ta četiri južnoslavenska jezika bez problema. Čak i nove riječi koje se nakon raspada Jugoslavije kroje prvenstveno u Hrvatskoj i ukucavaju čekićem u mozgove, skoro sve razumiju Srbi, Bosanci i Crnogorci. Na kraju krajeva, skrojene su od istog jezičnog materijala.

Kordić argumentira jednostavno, jasno i nepotkupljivo: srpskohrvatski jezik i dalje postoji neovisno od fantazije nacionalnih političara - kao "policentrični jezik" poput njemačkog, engleskog, francuskog, španjolskog, koji se u različitim državama govore u različitim varijantama. Skandaloznom čini njenu knjigu to što nekadašnjim zaraćenim stranama za njihovu jezičnu borbu ne daje nikakav popust na budalaštinu. Suprotna strana nije se dvadeset godina morala truditi oko argumenta; prilog jezikoslovlja ideološkoj obrani zemlje bio je u strankama, izdavačkim kućama i uredništvima više nego dobrodošao. Sad kad netko kaže da je car gol, nacionalna strana kao da nema ništa da ponudi. Osim bijesa: nakon javnih demonstracija protiv nje u rodnom gradu Osijeku i prijetnje ubojstvom, Snježana Kordić više ne odaje svoje mjesto boravka.

U Hrvatskoj, u Srbiji, Bosni i u Crnoj Gori, gdje se upravo konstruira zadnji novi jezik, Kordić je dala već intervjue. Diskusije su nalik jedna drugoj. I u Beogradu je mlada znanstvenica morala otrpjeti kaznu od strane lokalnog lingvističkog pape, jer je ustvrdila da postoji srpskohrvatski jezik. Inozemna slavistika, premda je ustvari slobodna od nacionalnog pritiska, izbjegava dati jasno mišljenje o postojanju srpskohrvatskog jezika. Na nekim njemačkim sveučilištima podučava se "BHS", "Bosanski/Hrvatski/Srpski", i to ovim abecednim, dakle "neutralnim" redoslijedom. Negdje dalje se jezik koji se podučava jednostavno naziva po porijeklu lektora. Nova predsjednica Udruženja slavista, profesorica u Gießenu Monika Wingender kaže da se srpskohrvatski nalazi u "procesu dezintegracije" koji, doduše, može dugo potrajati - fina formula koja svakome ostavlja njegovo mišljenje i ne traži od znanosti nikakvu prosudbu.

       
Norbert Mappes-Niediek
Članak objavljen 17.01.2011. godine u njemačkom listu "Frankfurter Rundschau" - Frankfurt
(http://www.fr-online.de/kultur/literatur/kein-narrenrabatt/-/1472266/5767640/-/index.html)