Sporazum Tito – Šubašić
       

Jugoslavenski narodi su tokom II svjetskog rata kroz NOB i socijalističku revoluciju nepokolebljivom odlučnošću u borbi za slobodu od nacističkog i faštističkog okupatora i njegovih slugu (domaćih izdajnika) uspjeli ne samo da pobijede vojno-tehnički mnogo bolje opremljenog i jačeg protivnika, već da domaćim reakcionarnim snagama zadaju težak udarac i prikažu ih onakvim kakvi jesu – sluge tuđinu, koji rade na štetu sopstvenog naroda, a u korist isključivo ličnih interesa. Pa, ipak, koliko god ta borba bila pravedna pokazalo se neophodnim za nju ostvariti međunarodni legitimitet i obezbijediti priznanje na internacionalnom nivou.

Posmatrajući sve teškoće kroz koje su naši narodi u tom vremenskom periodu prošli, ogromne ljudske žrtve date za uzvišene i plemenite ciljeve oslobođenja zemlje, izgleda pomalo apsurdno govoriti o težnji za međunarodnim priznanjem, jer se to nameće kao samo po sebi razumljivo. Međutim, neophodno je istaći da borbu za oslobođenje zemlje nije vodila legitimna vlast tadašnje Kraljevine Jugoslavije, već samostalno organizovani ustanici vođeni odlično organizvanom KPJ. Kralj Petar II Karađorđević i njegova vlada su pobjegli iz zemlje nakon okupacije i kapitulacije, a narod ostavili na milost i nemilost okupatorima i domaćim izdajnicima.

Što se rat bližio kraju i što su se domaće rakcionarne snage u samoj praksi svakodnevno uvjeravale da vlastitim snagama na mogu spriječiti konačnu pobjedu revolucije, to su svi protivnici nove Jugoslavije sve više gajili nadu u akciju izbjegličke jugoslavenske vlade i u mogućnost imperijalističke intervencije. Te nade podgrijavali su napori sila antihitlerovske koalicije da međusobnim kompromisom nađu rješenje tzv. jugoslavenskog problema, što je naročito došlo do izražaja u posljednjoj godini rata. Zbog toga je borba rukovodstva NOP-a za međunarodno priznanje nove Jugoslavije u suštini bila borba za očuvanje tekovina narodnooslobodilačkog rata i revolucije.

   
     

Saveznici, a u prvom redu Engleska i SSSR, trebali su više od dvije godine da bi shvatili ko se na jugoslavenskoj teritoriji zaista bori protiv sila osovine. Tek nakon bitke na Sutjesci i dolaska engleske vojne misije u Vrhovni štab stvari se mijenjaju. Od tog trenutka snage NOVJ počinju, u početku sporadično, a kasnije sve više, dobijati pomoć u vojnom i madicinskom materijalu, te ostalim neophodnim potrepštinama.

To nije automatski značilo i priznavanje legitimiteta i dozvolu za političko djelovanje nove države konstituisane na principima AVNOJ-a u Bihaću 1942. i potvrđene u Jajcu 1943. godine. Ni jedna od tri velike savezničke sile, iako su priznale NOVJ kao savezničku armiju, nije htjela da prizna odluke AVNOJ-a. Međutim, situacija je u Jugoslaviji bila takva da više nije bilo moguće suviše dugo negirati stvarno stanje u zemlji. Početkom 1944. godine postalo je sasvim jasno da je emigrantska vlada u otvorenom oružanom sukobu u zemlji izgubila bitku, a time i svoje vodeće pozicije. Više nije bilo nikakvih sumnji u pobjedu revolucionarnih snaga i stvaranje novog društvenog poretka.

Da bi na bilo koji način uspjeli da zadrže određenu kontrolu na taj novi poredak, saveznici su vremenom vršili sve veći politički pritisak da vodstvo NOP-a što prije stupi u kontakt sa kraljem i dogovori oko stvaranja zajedničke vlade i državnog uređenja nakon završetka rata. Posebno je Engleska u tom pravcu činila velike napore, želeći time ostvariti što je moguće veći uticaj na posljeratnu Jugoslaviju. Vodeći krugovi u toj zemlji su došli do zaključka da će se povoljni uslovi za takav razvoj događaja stvoriti ako se emigrantski krugovi i kralj odreknu svojih dotadašnjih štićenika – Draže Mihajlovića i četnika.

 
     

Do toga je i došlo nakon Teheranske konferencije, a podršku ovoj ideji dao je i SSSR. Vinston Čerčil je neprestano tražio mogućnost da organizuje susret maršala Tita i kralja Petra.

Tito je znao da u tom pravcu mora učiniti neke ustupke, ali mu je istovremeno bilo jasno da do susreta s kraljem ne smije doći, jer bi to imalo veoma negativne posljedice na teškom mukom postignute rezultate. Čerčilu je poslana poruka da bi moglo doći do saradnje sa kraljem ako saveznici priznaju Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije kao jedinu jugoslavensku vladu i ako se kralj potčini odlukama AVNOJ-a, s tim da pitanje monarhije u Jugoslaviji riješi sam narod poslije oslobođenja zemlje, na što engleska vlada nije pristala.

Nakon što je postalo jasno da saveznici ne žure sa priznavanjem Nacionalnog komiteta donesena je odluka da se pregovara sa predstavnicima legitimne kraljevske vlade znajući da ona nema gotovo nikakvog uticaja u narodu, ali da u međunarodnim odnosima igra važnu ulogu. Uslov, koji je Nacionalni komitet postavio da bi došlo do susreta bio je da izbjeglička vlada pokaže spremnost da pomaže narodnooslobodilački pokret i da osudi sve domaće izdajnike – saradnike okupatora – uključujući tu i četnike. Nakon toga došlo je do kompromisa i, napokon, do susreta maršala Tita, kao predstavnika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i dr Ivana Šubašića, kao predstavnika kraljevske jugoslavenske vlade na Visu početkom juna 1944. godine. Kao rezultat razgovora dvije delegacije donesen je čuveni „Sporazum Tito – Šubašić“, koji glasi:

 

Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije i Predsjednik kraljevske jugoslavenske vlade sporazumjeli su se u ovome:

1. Kraljevska jugoslavenska vlada morala bi biti sastavljena od naprednih demokratskih elemenata koji se nisu kompromitovali u borbi protiv narodnooslobodilačkog pokreta. Glavna dužnost te vlade bila bi organizovanje pomoći Narodnooslobodilačkoj vojsci, kao i svim onima koji će se ubuduće jednakom odlučnošću boriti protiv neprijatelja naše domovine, no s tim da se svi ujedine u jedan narodni fornt. Jednaka dužnost te vlade je staranje za prehranu stanovništva Jugoslavije i dovođenje u sklad rada predstavništava u inostranstvu i rada u međusavezničkim komisijama sa zaštitom naših narodnih prava, potrebama naroda i s narodnooslobodilačkom borbom u zemlji.

2. Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije i kraljevska vlada g. dr Šubašića odrediće organe koji će koordinirati saradnju u borbi protiv neprijatelja, u radu za obnovu zemlje i vođenje spoljne politike, te olakšati stvaranje što skorijeg jedinstvenog predstavništva države.

3. Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije smatra da u ovom trenutku nije potrebno isticati i zaoštravati pitanje kralja i monarhije, jer ono danas ne predstavlja smetnju za saradnju između Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i vlade g. dr Šubašića, pošto je sa obe strane prihvaćeno da će konačno rješenje državnog uređenja donijeti narod poslije oslobođenja cijele zemlje.

4. Vlada g. dr Šubašića izdaće deklaraciju u kojoj će:

a) priznati Nacionalni komitet i demokratske tekovine izvojevane od naroda Jugoslavije u toku njihove trogodišnje borbe kojima su postavljeni temelji demokratskom, federativnom uređenju naše državne zajednice i provedena privremena uprava zemlje sredstvom organizacije Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije i Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije kao njegovog izvršnog organa;

b) dati puno priznanje borbenim narodnim snagama organizovanim u Narodnooslobodilačkoj vojsci pod komandom maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita i osudu svih izdajnika naroda koji su javno ili prikriveno sarađivali s neprijateljem;

c) uputiti poziv cijelom narodu da se sve borbene snage ujedine s Narodnooslobodilačkom vojskom u jedan jedinstveni front.

5. Sa svoje strane, pak, maršal Jugoslavije Josip Broz Tito, kao predstavnik Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, objaviće izjavu o saradnji s vladom g. dr Šubašića i ponovo će naglasiti da Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije za vrijeme trajanja rata neće pokretati pitanje konačnog državnog uređenja.

Sadržaj ovog sporazuma objaviće se kad g. dr Šubašić obrazuje vladu. Na slobodnoj teritoriji Jugoslavije 16. VI 1944. godine

 

Predstavnik kraljevske
jugoslavenske vlade:

Dr Ivan Šubašić

Za Nacionalni komitet oslobođenja
Jugoslavije, predsjednik:

Maršal Jugoslavije
J. B. Tito

 

Ovaj sporazum je značio priznavanje NKOJ-a i AVNOJ-a od strane legitimne vlade Kraljevine Jugoslavije, što je predstavljalo početak stvaranja jedinstvene vlade nove Jugoslavije i imalo dalekosežne posljedice za međunarodno priznavanje nove države. Nakon početnih sumnji u ispravnost ovog Titovog poteza, jer se vjerovalo da će poslije II zasjedanja AVNOJ-a doći do skorog međunarodnog priznanja nove privremene jugoslavenske vlade, zasnovane na temeljima NOB, dolazi do sveopšteg prihvatanja, a partizanski pokret se postepeno navikavao na sporazum, koji mu je donosio značajne koristi, dok praktično nije pružao nikakve ustupke.

Saveznici, u prvom redu Engleska, nisu lako, a ni brzo odustali od svojih namjera za većim uticajem u posljeratnoj Jugoslaviji, te su i dalje, ali sada tajno i mnogo manje nego ranije, pomagali reakcionarne snage u Jugoslaviji – naročito četnike Draže Mihajlovića. Sa svoje strane kralja Petar II Karađorđević je, iako saglasan sa nekim odlukama sporazuma koje je provodio Šubašić, nije pristajao na sve. Uz podršku saveznika kralj je, u januaru 1945. godine, izdao proglas da ne priznaje AVNOJ kao zakonodavno tijelo, da se protivi njegovim odlukama, da ne pristaje na formiranje kraljevskog namjesništva u zemlji i da traži da se obrazuje vlada sastavljena od krajnje ljevice do krajnje desnice.

Nakon što se vijest proširila, u svim oslobođenim krajevima Jugoslavije narod je izašao na ulice i masovnim demonstracijama pokazao da se protivi kralju i njemu bliskim izbjegličkim krugovima. To je bila više nego jasna poruka, te je kralj nakon što je shvatio da će vlada biti formirana sa ili bez njegovog pristanka, krajem januara 1945. godine, potpisao ukaz o prenošenju svoje vlasti na namjesništvo.

Pošto je početkom marta 1945. godine kralja imanovao svoje namjesništvo, a Šubašićeva vlada i Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije podnijeli ostavke, obrazovana je Privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije u koju su, kao predstavnici emigrantskih krugova, ušli Ivan Šubašić, Milan Grol i Juraj Šutej. Odmah zatim savezničke sile priznale su Privremenu vladu, a ubrzo su to učinile i ostale savezničke i neutralne države. Tako je, na kraju, bila završena borba za međunarodno priznanje nove Jugoslavije.